Evo ti, pomisli nebo
i ovaj teret.
Valja sreću na sedam milijardi dijelova
dijeliti.
Pa šta ako se samo zavjese
na prozorima ispod kojih prolaziš
pomjeraju svakog petog dana?
Uzmi, uzviknu svemir
i ovu moju prazninu.
Polako obuj cipele i smij se ulicama
i ove jeseni.
Svi nekako stare, nema ništa strašno
ni gorko u tom što našu starost
niko nije dovoljno poželio?
Ponesi, pomisli srce
ovaj ćošak u kome nema nikog.
Nad krovovima odavno usnuli mjesec
progoni čežnju.
Pred put se grli, za laku noć grli.
Zar život u tišini i ćutanju
postoji i kad otvorimo oči?
–Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba.
(Visited 30 times, 1 visits today)
