Ka Bihaću

8 maj
Faris Šačić

Završila se himna, zgasnulo je slavlje,
orkestar odavno već spava ili pije,
kravate su pale, kliznule su svile,
u tom svijetu kreme – dama što se smije.

A za šankom šutke, sav iz drugog svijeta,
on gleda u daljinu, iz prošlosti sluti,
u ponoru svjetla, mermera i bludi,
vrijeđaju ga ovi sati i minuti.

Iz visokih kula i prijema slavnih,
on prhnuo bi tiho, a za priču kraću,
sa koferom jednim, bez fraka i mašne,
nečujnim putem, busem ka Bihaću.

Ostavio iza sebe zlaćane salone,
ove pjesme koje nikome ne znače,
tražeći u daljini izgubljeno davno,
neke iste one, gradove Bihaće.

A za šankom sada, sam, obješenjak,
odmahuje rukom sirenama sa strane,
i šutke sluti izgubljeno davno,
u zvuku klavira neke davne dane.

I ne makne se tako ni koraka dalje,
nema puta, ni kartu, ni plaću,
a već joj priča, već joj gleda oči,
već je na pola puta ka Bihaću.

– Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba.-

Dunjalučar

(Visited 8 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on google
Google

Comments