Jutro

7 jul
Asja Spahalić

Rupa na drvenim vratima kuće, koja je propuštala jutarnje Dajbogovo sunce, je bila dovoljno nisko da gegava djevojčica prisloni svoje čelo na njene nepravilne rubove i pozove djeda da prekine svoj doručak kojeg je žvakao u polusnu.
„Djediceeee“-s nasmijanim zelenim okicama, koje kao da su sijale vlasitim suncem, i osmijehom kojem su falili dva mliječna, prednja zuba u donjoj vilici je razbudila starog Milića. Okrenuvši se prema svjetlosti, svako bi se uplašio njegovog nakaradnog lica. Njegove ispucane usne bile su okrenute potpuno na njegov godinama opušteni, lijevi obraz obilježivši ga jezivim poluosmijehom. Desno, zeleno oko, ionako krupno ukrašeno je obješenim podočnjakom i spuštenim kapkom. Zalisci koji su jedini imali veoma malo kose, samo pokoju sijedu dlaku, podbacili su da sakriju njegove velike ušne školjke sa izduženim ušnim resama koje su bile potpuno nesrazmjerne njegovoj glavi. Jedino mu je nos bio pravilan,i pored ožiljka na vrhu, nije mu još više nagrđivao lice.
„Miljkaaaa“-veselo je uzviknuo strašni Milić, trznuvši glavu, sa šake na koju ju je naslonio, u nekom ustaljenom pokretu. Podignute guste obrve samo su još i više naglasile njegove duboke čelne bore.
„Jaja!“-još veselije je uzvratila malena Miljka, neuspješno gurnuvši glavu od rubove pukotine. Milić je polako ustao, protegnuvši stare kosti i dohvativši bijelu bluzu sa stolice.
Miljka se odmaknula od vrata kada ih je Milić gurnuo ramenom dok se oblačio. Sa snagom koju je uspio sačuvati u svojih pedeset godina života, podigao je unučicu jednom rukom zaputivši se ka kokošinjcu iza kuće.
Kokoši, poslagane u polukrugu, se nisu razbježale na njihovu pojavu. Pitomo su dozvolile da Milić rukom skolni onu najljepšu i položi je na zemlju da bi iz njenog toplog gnijezda uzeo dva jajeta.
S neznatim teretom u rukama, vratio se ispred kuće i spustio Miljku na utabani kameni puteljak. Bez riječi, sa pokušajem osmijeha spustio je po jedno jaje u unukine ručice.
Poljubio joj je čelo i uzbuđena djevojčica, sa blistavim zelenim okicama, uz „Hvala, deko!“ odgegala se ka svojoj kući, udaljenoj pet kuća od Milićeve, na čijem ju je pragu čekala majka. Najmlađa Milićeva kći je bila prelijepa kako je i shodno djevojci staroj jedva dvadeset ljeta. Mahnula je svome ocu slobodnom rukom jer je u drugoj držala ovcu za vratno krzno.
„Jaja, mama!“-Miljka se razigrano obratila majci pružajući prema njoj svoje ispružene rukice, a majka ju je obasjala istim zelenim očima.
„Milika! Čisti kuću, mladini samo što nisu stigli!“-poviknuo je Milić na svoju ženu čuvši je kako lupka posuđem u kući.
Okrenuo je leđa gustoj šumi, obojanoj bojama proljeća, koja je dijelila njegovog sina i njegovu nevjestu.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 36 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments