Junak-rijeka

16 jan
Una Karabeg

Junak-rijeka

Na svoj život nekako sam oduvijek gledala kao na priču koju ne mogu pročitati do kraja. Priču prepunu doživljaja, dobrih i loših likova i detalja koji ju čine takvom kakva ona jeste- komplikovana i jedinstvena. Baš kao i njena glavna ličnost oko koje se zapravo i vrti cijela radnja. No da li je uvijek glavna ličnost i junak priče?
To nije baš tako lagano pitanje kao što se na prvi pogled čini. Da li sam ja junak svoje priče? I šta bi to trebalo činiti jednog juaka?
Mnogi od nas zaboravljaju da trebaju biti junaci svoje priče. Priznajem, i sama sam to mnogo puta zaboravila. Nekada u životu valjda nismo dovoljno snažni i zato svoju junačku, glavnu ulogu dajemo drugim ljudima.
Kada nam život donese izazove, svi se s tim drugačije nosimo. No, u svakom slučaju, prva reakcija je najčešće strah.
Strah od novog, nepoznatog, neviđenog. A izazovi se ponašaju kao plima i oseka- nikada ne znaš šta će ti valovi izbaciti na obalu, a šta od nje uzeti da plovi talasima nepoznatog.
Tim životnim valovima, bujicama, nismo se naučili prepustiti. Uglavnom čekamo plimu da se povuče, gledajući na nju sa sigurne udaljenosti, kao da je riječ o tuđem životu, a ne o našem.
Čekamo plimu da se povuče.
Čekamo kraj školovanja. Kraj smjene na poslu. Sastanak sa posebnim ljudima. Čekamo. A ne shvatamo da nam u tim čekanjima prođe i život. Ovaj trenutak, dok sjedim na dobro poznatom mjestu posmatrajući krajolik KSC-a, ne može biti nijedan drugi. Neće se promijeniti, neće prestati niti nestati. Trajaće.

To je taj problem. Nismo mi naučeni da se prepustimo, naučeni smo da čekamo. Kada nam ta bujica dođe, mi stojimo. Puštamo sili vode da nas udara, baca sa jedne obale na drugu i muči. Stojimo tako uspravni na mjestu koje nismo birali i čekamo da se voda prestane sudarati sa našim tijelom, noseći svaki dio nas dok više ništa ne ostane.
A ne bismo trebali.
Nekada je bolje pustiti životu da te odnese. Obično nas uvijek odnese na neko bolje mjesto. Samo se treba osloboditi tih okova čekanja i straha od neviđenog kojeg tako grčevito držimo i ne puštamo.
Najgore od svega je što čekamo sami. Navikli smo se nositi sa problemima sami i teško nam je pustiti druge ljude u život. Nekada ih ne puštamo zbog nas samih- bojimo se da će nam ti ljudi poremetiti način na koji se nosimo sa svime što nam se dešava. A nekada ih ne puštamo u naše živote za njihovo dobro- vjerujemo da drugima ne treba komplikovan život jer mislimo da im sa nama on samo takav može biti. Ljude koji žele biti tu za nas puštamo da odu, mašemo im kada odlaze i želimo im sretan put.

Čak se ni ljubavi ne znamo prepustiti. Barem ja nisam znala.
Kada nam plima donosi više ružnih stvari i kada naša priča ima više negativnih likova, izgubimo vjeru u postojanje dobrih likova. Kojima je stalo.
Izgubimo nadu u onu ludu, filmsku ljubav. Koja dođe tako spontano da dok se okrenemo već smo visoko u oblacima zaljubljenosti. Toliko visoko da se čini da je Zemlja udaljena za hiljade i hiljade svjetlosnih godina.
Stvaramo novi univerzum. Novi svijet. I sretni smo.
Zato je važno prepustiti se. Biti barem na trenutak junak-rijeka našeg života i prepustiti se ljubavi da nas nosi kroz sve poteškoće i nevolje. Dopustiti toj osobi da hoda uz nas i da tokom hoda nosi veliki kišobran koji štiti oboje od kiše nepravde i mržnje.

Nije teško biti sretan. Samo zato što na klaviru života postoje crne tipke, ne znači da melodija ne može biti sretna!
Može.
Ali samo ako mi to odlučimo. Sami biramo koju ćemo melodiju svirati. A kada se u nekom trenutku pojavi jedno čudo koje također svira, trebamo svirati duet.
Zajedno pjevati i svirati pjesme naših života, zajedno prolaziti kroz uspone i padove i uživati u onome što život nudi. Uz malo ljubavi, valovi izazova postaju tek obični problemi koji odjednom i nisu tako važn kao što su se na početku činili.
Izazovi nam prestaju biti sve u životu i shvatimo da možemo drugačije.

Ne moramo uvijek biti ti koji se suprostavljaju svemu. To će nas na kraju uništiti. Samo ako se prepustimo ljepoti života, ako prihvatimo njegove i dobre i loše strane, možemo vidjeti potpunu, predivnu sliku (našeg) svijeta .
Tada smo zapravo junaci našeg života. A ne samo ličnosti iz pozadine koje čekaju „bolje sutra“ ne stvarajući ga.
Prihvatanjem onog što je dobro, stvorićemo dobro.
Pjevajmo tu našu omiljenu pjesmu na ulici, plešimo kada čujemo dobar zvuk, pozdravimo komšinicu koja se upravo vraća kući. Grlimo, ljubimo i volimo, kao da više nikada to nećemo moći uraditi.
Život je mnogo toga, pa tako i začarani krug- šta daješ, to dobiješ zauzvrat. Nauči voljeti da bi bio voljen. Nauči se smijati da bi te neko mogao nasmijati. Učini nekoga sretnim i ta će te osoba usrećiti.
Nauči dati priliku životu i on će ju dati tebi.

Una Karabeg

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 109 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Hocu.ba praksa