Još čuvam te k’o od mraza cvijet

13 okt
Jana Andrić

Čuvam te, kao najdražu sliku mog djetinjstva, kao najljepši san, kao neostvarenu želju. Čuvam, naše duge šetnje stazama života, naše neproslavljene rođendane, neizgovorene riječi, nedočekane susrete. Čuvam albume uspomena na kojima nikad nismo bili, sve one zore koje nismo dočekali skupa. Prvi poljubac koji nikad nismo imali, sve one pjesme koje nismo jedno drugom posvetili, onaj ples, sa tvojim usnama na mom čelu i mojom rukom na tvom srcu, koji nikad nismo otplesali. Zalaske sunca koje nikada nismo gledali, zvijezde padalice na koje nismo zamišljali želje, nedeljno popodne koje nismo imali. Čuvam te, kao najljepši portret slikarke zime na mom prozoru, kao radost prvog snijega, kao miris kiše, kao najljepše dugine boje. Čuvam, moje ruke koje nježnim pokretima prelaze preko tvoje brade, tvoju glavu u mom krilu, moju ruku u tvojoj ruci. Kafu koju nismo popili, kolače koje ti nisam napravila, stihove koje mi nisi recitovao, bajke koje mi nisi ispričao. Zagrljaje u koje nisam dotrčala, cvijeće koje nisam dobila, pisma koja nisam primila. Parkove u kojima nikad nismo sjedili, ulice kojima nismo koračali, cvijeće koje nismo zasadili. Čuvam i sve tvoje košulje koje nisam obukla, tvoje rame na kome nisam zaspala, snove koje nisam pokrivala. Čuvam te, kao “cvijet u korjenu duše moje”, kao radost, kao dom. Čuvam te kao nekoga ko nije tu, kao nekoga ko nedostaje, nekoga s kim bih pronašla “dvorište, kućicu i ognjište života moga”, kao dječiji osmjeh. Kao najljepšu zimu i ples na snijegu, kao najsrećniju jesen, kao najtoplije ljeto. Čuvam te kao nekoga ko će, jednom, možda, ipak doći. Doći i biti moje proljeće.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. — 

(Visited 19 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments