Jesen je, Silvana

1 maj
Emanuela Buganik

Sjedim pod starim jablanom,
kradući dragom Bogu sate.
Zaokupljaju me štokakve misli,
podsjećaju mjesta,
neizblijedjele slike
na sve što bila si, Silvana,
na te.

Zamirisa zrelo grožđe
i zadrža se miris tako dugo.
Vjetar nježno i polako
nosi lišće i njiše grane.

Ne znam, ali željno iščekujem
taj novembar
i tvoj rođendan.
Ulaziš u avliju, osmjehuješ mi se
poput kakvog djeteta.

Onda me trgne nešto iz tog danjeg sna,
uputim pogled k nebu pa pomislim-
Zar već je pala noć?
Tako je bistro, a zvjezdice sjajnije no ikad.
Eh, da barem možemo zajedno gledati isto nebo.

Učini mi se da mi ti zazivaš ime.
Došla si razbiti ovu samoću,
ali sebi, kao i uvijek, tražiš nekog posla.
Gledam, kako si one nježne, meke, nekad dlanove djevojčice, zamijenila dlanovima žene, majke.

Još si mlada, a već i svoje sijede kriješ.
Samo ja vidim tvoje razigrane, još dječije oči, željne igre.
Šta li se ondje zbiva?
Sukob dva svijeta?
Sudar Zemlje i Neba?

Na stolu je, još uvijek, tvoja pepeljara.
Zamišljam tebe kako se nakon posla blago savijaš, postavljaš ruke na bokove.
Uvijek ostavljaš cigaretu da se gasi sama.

Onda se zapitam nekad-
Kako ćeš to doći, kad odande nema povratka?
Postoji li to Ikad?
Ne možeš tek tako otići, kad prošlu ti jesen rekoh
-Do sljedećeg puta!

Silvana!
Osta čeljad bez majčinog zagrljaja,
Ne čuvši imena s tvojih usana.
Osta pas željan gospodara pa za tobom teško, gromko cvili.
I magnolija je dvaput procvjetala, a ti ju, mila, ugledala nisi…
A na pragu je uvijek upaljeno svjetlo,
Kad god poželiš,
da imaš gdje da svratiš…
Doći će i proći prva jesen, a ti je nećeš sa mnom dočekati. Doći će i svaka nova, ali nikad neće biti kao što je mogla biti ova…
Jesen je, Silvana!

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 27 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments