Čovječe mili, ti ne brini
kad u gluhoj noći ova tužna žena,
sama, bez grijeha i u noćnoj tmini,
poleti k’ srcu gdje će biti snena.
Voljela je nekad i praštala mnogo,
ti bi je shvatio, ali nisi mog'o.
Plače, pati, srce ječi…
Vrišti joj srce, a usne šute.
A mogle bi usne;
eh kako bi mogle
da u ovoj noći tvoje ime slute.
Čovječe mili, shvati je malo
koliko bola je u to srce stalo.
Odavno je tužna napustila grad,
tebi u nepovrat ostavila dušu.
Nisi je čuvao, već ostavio sušu.
A kad bi mogla, ona bi sad
dala i srce svoje za ruke tvoje,
samo da se njene oči ne boje.
Nestalo bi tuge
ali srce rane bole,
a noći su duge,
dok te jedne crne oči vole.
Ali ne brini ti,
jaka je to žena.
Ni u tuđem srcu
prežalit’ te neće.
Ostat’ će samo bol i uspomena:
“Eh da je bilo sreće”.
—Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —13
