Živi ljubljen

16 maj
Jasmila Talić Kujundžić

Zagledao se u smaragdnu Bregavu u kojoj se ljeskaju tirkizne primjese, visoko gore sa tvrđave, starog grada Vidoškog. Zagledao se kao da će skočiti i strmoglaviti se niz kamenje, litice, grumene zemlje, dolje do dna i korita. Zagledao se kao da nema više ništa u životu da gleda, osim te rijeke. Zagledao se u još jednom danu kad pandemija koronavirusa divlja, a njegova voljena se bori sa vrućicom, gubitkom daha, hroptanjem u izolatoriju.

Zašto joj nisam rekao da je volim? Zašto je nisam zagrlio čvrsto kad sam imao priliku? Šta ako više ne budem imao takvu priliku? Šta je ovaj život? Sve se preokrene za treptaj oka. U stomaku mu je kuljalo, osjećao je kao da mu gori utroba i jede samu sebe, od straha, od muke, od boli. Dok je tako gledao u beskraj i ništavilo i nekraj i nepočetak početka, čuo je zvuk drndanja motora. Okrenuo se od Bregave i ugledao ispred sebe ženu bakarne kose na motoru, sa ljubičastim sunčanim naočalama. Nije imala hiruršku masku na licu, pa je jasno mogao vidjeti njene tanke ali rumene usne u neodređenom izražaju, niti u osmijehu niti u tuzi. Obratila mu se: „Nema potrebe za samosažalijevanjem. Hajde sjedi iza mene na motor, vozim te u Radimlju, kod stećaka. Kroz stećak ćemo ući u jedan drugi svijet, prastari, i vidjet ćeš ljubav, život i smrt.“ Ništa mu nije bilo jasno ali je osjećao kako se ova žena pojavila da mu spasi život, jer je bio na rubu provalije, i u Bregavu, i u život van života bez ljubavi. Sjeo je na motor, poslušno, kao da se prepušta svemu što mu život donese. Brzo je vozila, niz tvrđavu, pored rijeke, kroz uličice, pored džamija, crkvi, putem skoro do Čapljine, prašina se dizala i vrtila ukrug do nosnica, preko kose, preko odjeće dok su točkovi drndali po glatkim i hrapavim površinama. Stigli su do Radimlje. Ispred njih se pružalo more stećaka, stamenih i otpornih na vrijeme, sivih ali srebrno oku sjajnih. I zelenilo trave i visoki čempresi koji su stajali ponosito kao da su šaputali o nekom starom vremenu, ni boljem ni gorem, samo drugačijem. Vidjeli su oko sebe lukove i strijele, viteške dvoboje, jelene, pijetlove, konje, zmije, zmajeve, konjanike, posmrtna kola i još mnogo šta. Žena bakrene kose ga je uhvatila za ruku i povela do stećka na kojem je pisalo: „A se leži Asta, Bogčina Zlousića kšći, a ne leži mi seKonačno je progovorila: „Vidiš, ja sam Asta. Povest ću te kroz ovaj stećak, sjest ćemo na moj bezvremenski motor i proći kroz alef, tačku svijeta i vremena. Vidjet ćeš kako sam umrla, kako sam živjela, šta sam propustila. Vidiš li šta još piše ovdje? Nastavak natpisa na mom spomeniku ćeš saznati kroz oči vremenskog putnika i onda ćeš ga shvatiti.“ Sjeli su na motor, i kao što je Harry Potter prošao u svijet čarobnjaštva kroz prolaz perona 9 i ¾, neki nepostojeći peron, stub između perona, tako su i oni prošli kroz stećak. Kad su prošli kroz stećak, nisu više sjedili na motoru. Asta nije imala ljubičaste sunčane naočale. Njene zelene oči su zasjale svojim punim sjajem. Imala je dugačku haljinu koja se prostirala do tla, a bakrena kosa joj se lepršala do leđa. On je shvatio da je nevidljiv drugima oko sebe i da je sad ovdje samo kao vremenski putnik i posmatrač. Asta je šetala tako u dugoj zelenoj haljini na tvrđavi Vidoškoj, i potom se naslonila na njenu kamenu ogradu. Vidio je da i ona gleda prema rijeci Bregavi. Njenu zamišljenost je prekinuo topot konjskih kopita. Okrenula se i ugledala tamnookog muškarca svijetle puti, njoj vrlo dobro poznatog. Imao je na sebi tuniku do pasa a na nogama uske hlačice. Između njih je dugo trajao pogled koji ništa nije moglo prekinuti. Asta je osjetila kako joj srce udara toliko glasno da se uplašila da će ga i on čuti. Čekalo se ko će prvi progovoriti. Tišinu je rezala rumen u obrazima i sjaj u očima zaljubljenih srca. Čekala je i čekala, ali on nije progovarao, gledao ju je netremice. Konačno je iz nje izbio glas, malo iskrivljen i visok uzbuđenjem u prsima: „Ljubljen, kako si?“ Ljubljen se trznuo tako da se i konj uzdigao na svojim posljednjim kopitima. Nakon tog drhata, smirio se i sjahao s konja. Prišao je Asti i nježno joj dodirnuo lice i prstom joj sklonio pramen duge bakrene kose iza uha. Usnama je krenuo prema njenom licu. Asta je uzmaknula na taj dodir i milovanje. Ako njen otac sazna za ovo, bit će loše, jako loše. Ljubljen ponovo zadrhta, zaboli ga jako to uzmicanje, kao da ga je neko mačem probo u prsima, ili mu zabio strijelu toliko da će se srušiti. Malo mu je bilo potrebno da samo ode. Plašio se života. Čitav život je stajao na raskrsnicama, razmišljao, oklijevao. Kad su ispred njega bili izbori, on bi se skamenio. Nije umio da shvati život u svoj njegovoj srži. Jedno uzmicanje, i on je bio gotov. Nije više ni pogledao Astu. Popeo se na konja i odjahao, ne gledajući je. Okrenuo se i u Astinim ušima je dugo odzvanjao topot kopita. U Astinim ušima, srcu, umu. Nebo je bilo zvjezdano, na travi je svjetlucalo i sjajilo, a taj sjaj je bio upotpunjen Astinim suzama koje su se slijevale niz lice. Njegovo brzo odustajanje, odlazak bez ijedne riječi i pogleda, topot konjskih kopita u njoj su izazvali takav prkos i odlučnost da više nikad ništa nema s tim Ljubljenom kojeg je jako ljubila srcem, uistinu je bio ljubljen.Prolazile su godine. Ljubljen je sjedio u sobi, morao je sjediti jer je crna kuga zavladala Vidoškim. Redali su se leševi. Bolesni. Vrućice, zadebljanja na čvorovima, gubitak svijesti. Ljubljen nije gledao u prozor. Niti u beskraj koji se pružao. Razmišljao je samo o smrti, toliko smrti oko njega, i o tome šta je poslije nje. Kako to da nebo ne stari? Kako, kad se iz njega stalno raždaju nova godišnja doba? Dok je tako gledao u pod, na vrata mu je zakucao neko. Otvorio je. Ispred njega je stajao čovjek sa maskom u obliku ptičijeg kljuna. Doktor. U ptičijem kljunu je bilo natrpano bilje, vjerovalo se da će se tako pročistiti zrak i pomoći zaštiti od kuge. Čovjek-ptica je progovorio: „Jeste li Vi Ljubljen?“ Ljubljen je klimnuo glavom, a doktor je nastavio: „Asta je zamolila da dođem do Vas. Želi samo još jednom da Vas vidi, iz daljine.“ Ljubljen je zadrhtao. Šta znači još jednom? Šta je sa Astom? Zašto je nije poljubio? Zašto je odjahao od nje i ne pogledavši je? Zašto joj nije rekao da je voli, dugo, dugo? Doktor je još nešto govorio a pored Ljubljena su riječi prolazile kao u magli i bunilu, i prvi put je pogledao kroz prozor koji je stajao ispred njega. Prvi put je vidio Bregavu, i zvijezde, i čemprese, i zidine tvrđave i svog konja čije su sapi sjajile. Naprasno je prekinuo doktora: „Vodite me odmah.“ Stigli su ispred Astine kuće, drvene, sa slamnatim krovom. Povikao je: „Asta! Asta! Asta“, ali se ona nije pojavljivala na prozoru. Čekao je i čekao i čekao. Nema je. Ni traga. NI glasa. Ljubljen se stropoštao na koljena. Čovjek-ptica je utrčao brzo u kuću. Asta je ležala nepomično. Zakasnili su. Zakasnio je Ljubljen da ljubi svoju dragu dok je živjela. Zakasnio je pogledati kroz prozor života. Asta nije zakasnila poslati poruku ljubavi ali je umrla sa žalom u srcu. Asta je umrla sa suzom koja nije prestala da se slijeva niz lice od one noći kad je uzmaknula od poljupca svog dragog.

A sada je doba koronavirusa, mislio je on, kojeg je žena bakrene kose dovela u drugo vrijeme. Sad je doba kad ću i ja izgubiti svoju dragu zbog nevidljivih sila koje su mi je ščepale prije nego što sam joj rekao da je volim. Žeravica Astine i Ljubljenove priče pekla mu je srce. Dok je trepnuo između svojih suza, ispred njega je opet stajala Asta sa ljubičastim naočalama, na motoru: „Idemo li? Vidiš li da nema vremena za samosažalijevanje? Vidiš li da nema vremena za oklijevanje? Za razmišljanje o smrti dok život pored tebe protiče?“ Pokazala mu je na mjesto pored sebe na motoru i opet su brzinom svjetlosti prošli kroz tačku alefa. Stajao je na Radimlji, sam, između stećaka, i nije vidio više nikog ispred sebe. Pročitao je natpis na Astinom spomeniku do kraja:

„A se leži Asta, Bogčina Zlousića kšći, a ne leži mi se.

Kako bih rado sad pred vetče s tebom krojz livade projšetala i onaj poljubac što si isko, a ne dobio, ti dala.

Pa da i nebo pukne.

Ne bi mi bilo žal, ni stid.

Namjerniče, ne tiči mi kam, nek oni koji netčine utčine tšto ja ne utčinih, jer ja tek sad znam kako dušu perže neispunjena davanja.

1422. ljeta, kad se radovaše sretni, a ja On nije zakasnio. Njegova draga se vratila u ovaj život. Rekao joj je: „Volim te.“ Rekao joj je: „Želim biti s tobom dovijeka.“ Rekao joj je: „Volim tvoj okrugli stomak u kojem nosiš naše dijete.“ Je li žensko? Je li muško? Ako bude žensko, zvat će se Asta. Ako muško, Ljubljen. Ma kakva su to imena? Neka srednjovjekovna? Ne. To su bezvremenska imena, draga. To su imena žala za ljubavlju i opomene da gledamo kroz prozor, a ne u pod, da živimo dok smo živi.

 

„A se leži Ljubljen, u Vrhbosni rožden, u Vrhbosni zakopan, na svojini na plemenitoj.

Ja bjeh onaj tkoji cijel život na raskrsnicam stajah, razmišljah, oklijevah. Bjeh onaj tkoji se pitah: kak to da nebo ne stari, a iz njeg se stalno raždaju nova i nova godišnja doba.

I u sobi, gdje bjeh, bješe prozor, a iza prozora beskraj. Al` ja uporno gledah u pod. I mišljah moju smerti sve treba to konačno stati.

Al`, nije i moja smert sve starša i sve tješnja je.

Kam mi usječe Dražeta, a zapis upisa Husan, ne da pokažu da bjeh, vetć da me višlje neima.

Ljeta Gospodnjeg 1258.“ zmreh.“.

Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne održavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba

(Visited 13 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on google
Google

Comments