Jahorinski rekvijem

21 okt
Dženan Mušanović

Odavno želim pobjeći od svega. Guši me tišina, pa me uzme čamotinja da bi me na koncu dotukle prazne riječi.

Stojim za kafe-aparatom slušajući motononu vibraciju prilično tihog aparata dok iz filtera istišće posljednje kapljice kafe u srednje veliku bijelu šolju. Okrenuo sam leđa toj neslavnoj sviti koja je iza mene raspredala zajedljive priče o raznolikim ljudima koji su im učinili nešto nažao. Mojim mislima kola poneki stih poput Sanjao sam noćas da te nemam pa se upitam: zašto baš taj? Ili prohuja neka misao poput ja kolika je radost kad se čovjek silno ponada. Odnekud, iz mene, iz duše, iz uma, izvirale su riječi, rječetine i istovremenu uvirale ne želeći se pojaviti pred neželjenim auditorijumom. Oh, kako sam ovo dobro promislio! Ni to ne smijem reći. Zapravo, nije istina da ne smijem, smijem ja, ali nemam kome. Uzalud je govoriti o onome što me ispunjava onome čiji svijet ni rubom ne dotiče moj. Gledamo se, pogledi nam se sudaraju, usne nam istim lingvističkim sistem zbore, ali su nam unutrašnjosti kao dva potpuna različita galaktička sistema. Svaki izlet iz jednog takvog sistema u zajednički pojavni svijet doživio bi krah, sudar i kolaps pred stihijom nerazumijevanja.

Ispijao sam gutljaje vrele kafe posmatrajući koru narandže koja je stajala bačena na orahov stol čijom se površinom prostirao trag pepela netom ispušenih cigareta. Družina se razišla te sam tako uspio uživati u otmjenoj samoći. Iz torbe spremne za puta i gurnute u kut pored rasklimanog širokog kauča po kome su redovno ordinirala tuđa djeca izvadio sam žućkasto-zeleni primjerak knjige O junacima i grobovima i nastavio čitati treće poglavlje do kog sam došao – Izvještaj o slijepima. To me natjera na razmišljanje koje neizbježno povuče asocijaciju na Žozea Saramaga i njegovu kultnu, kapitalnu i maestralnu knjigu Sljepilo. Da li smo mi ljudi zaista svedeni na ono animalno i prosto ukoliko nam se oduzme dio elementarnog naslijeđa kojeg mi već rođenjem pretpostavljamo samima sebi, kao što je vid, kao što je sluh, kao što je njuh? Dovraga, jesmo! Mrzim kad samog sebe banaliziram a evo ovdje to činim, naš narod kao da se odgaja na izreci da smo svi stoka. Uostalom, ne znam zašto je stoka postao pojam kontraran samome sebi a u časnim Knjigama se spominje kao uzus plemenitosti i časti? Zapitao sam se o gradu i slijepcima koji osvajaju grad u Saramagovoj knjizi, jedni od drugih kao da bivaju zaraženi a, vidi ti to, gdje na svijetu ima da je sljepilo prelazno? Nasmijao sam se poluglasno a onda shvatio da me neko može čuti pa pomisliti da sam lud. Ljudi koji imaju normalne oči, bez ikakvih simptoma ne vide. To smo mi, zaključio sam. Zato i odlazim tamo gdje će me neko vidjeti.

Vukao sam za sobom maleni kofer prepun knjiga oko kojih su nazor ugurani donji veš, punjač, četkica za zube i nekolicina džidža koje nisu nužne ali čine život zabavnijim. Niz slušalice je kao niz potok strujala melodija evergreen muzike devedesetih i osamdesetih a oko mene se rijeka ljudi probijala do svojih sjedišta. Moje sjedišta u velikom Lufthansinom avionu bilo je 33E. Sjeo sam tik do čovjeka koji je nevjerovatno ličio na Nicolasa Cagea. Rekao mi je Cageovim baritonom jedno toplo hello nakon čega se naslonio u dubinu svoga sjedišta i odmah zaspao. Bilo je krasno samo posmatrati tog čovjeka kako spava. Ostavljao je dojam da su svi spavači na svijetu osobe u stanju potpune smirenosti i da tako treba proživjeti život. Ispunjavao me pogled na njegovu sreću. Želio sam da u sebe unesem i iz ove atmosfere ispijem malo te radosti koja mi je u životu nedostajala. Međutim, čim su stjuardese objasnile tehničke detalje a ja sneno posmatrao njihove, u mojim očima, trome pokrete, osjetio sam da se sve oko mene magli, na tren sam vidio nekoliko silueta kako plešu na zraku a onda je sve prekrio potpuni mrak.

Sjedio sam u svome stanu u Bergenu, nadomak glavne autobuske stanice. Stan je bio smješten u elitnom dijelu grada, kako su ga već nazivali i imao je predivan pogled na malo jezero gdje je kralj dolazio u posebnim prilikama da peca pastrmke već ranije pripremljene za njegov dolazak. Fontana je rasipala divlje kapi vode unaokolo, vesela djeca su se smiješila novom danu, kroz malo razgrnute neobične paravane sa normandijskim motivom prodirale su sunčeve zrake i obasjavale otvorenu kesicu čokolade pored koje je stajao sat kojeg sam sinoć skinuo sa ruke. Samo, sad se pitam, kad je to sinoć zapravo bilo. Ustao sam navlačeći na sebe veliki bade mantil crne boje. Morao sam popiti kafu. Stao sam pored kafe-aparata čekajući da mi mašina smeđe boje isporuči istobojnu tekućinu. U tom magnovenju, prizvao sam scenu (kad se ona desila?) iz lokalne mehane. Osjećao sam da se moja povijest ponavlja te da sam zarobljen u nekoj kolotečini stvarnosti iz koje nema bijega. Pio sam kafu tražeći knjigu koja mi je naumpala nakon nasumično ponovljenih pokreta iz mehane ali je nisam mogao naći. „Gdje mi je Ernesto Sabato?!“ – povikao sam glasno probudivši neku mačku koja je spavala u uglu salona mog stana. „Ko si ti, otkud ovdje?“ – uzviknuh prepadnuto. Mačka se teturajući domilila do mene, uspela se uz moju nogu na sto, polegla je glavu na šape gledajući me psećim očima (koji paradoks) i počela je da mjauče i prede. Nasuo sam joj malo mlijeka. Na polici sam našao knjigu za koju znam da je nikad u životu nisam stigao kupiti: Jarčeva fešta.
Zbunjeno, pokušavajući se sjetiti otkud ja ovdje i kako me Lufthansin avion mogao odvesti u pogrešnom smjeru, počeo sam da gubim svijest, zavijanje malene mačke postajalo je nepodnošljivo, fontana ispod naših zgrada je prerastala u cunami koji je prijetio da poplavi cio Bergen, fabričke cijevi su ispuštale sve gušće dimove, u tim dimovima vidio sam sebe za kafe-aparatom, vidio sam broj sjedišta 33E i iznad njega moju torbu, u kapima vode koje su tutnjale ušima osjetio sam prazne riječi od kojih sam izludio i tada sam upao u međuprostor. Negdje a nigdje.

Ćutio sam svoju samoću. Bilo nas je mnogo. Svako je sam sa sobom razmjenjivao misli i samo bismo ponekad prevrnuli očima u znak negodovanja, kao da smo samima sebi željeli reći „nije baš tako.“ Duboko u mene nataložilo se mnoštvo neizgovorenih riječi, negdje su željele otići ali kao da ta vrata još uvijek niko nikad u meni nije otvorio. Kuljale su i tištile dušu, želeći se svakome otkriti u svome obliku bez ikakvog docesisa i maske, ali nisam im dao, potištene i rezignirane sam ih vraćao još dublje, u ponore srca i uma odakle teško opet izviru na površinu postojanja. Oko mene paukove mreže ljudi, lijepili su se jedni za druge i jedni druge ubijali. Svojim otrovnim tijelima išli su jedni ka drugima i jedni na druge, otvarajući se tako zatvoreno, agresivno napadajući svakoga ko nije sličan njima ali istovremeno tražeći slične nesvjesni svoga paradoksa u ništavilu stvarnosti.
I opet sam bio negdje. I ovo mi je mjesto poznato. Znam ove četvrti, ovuda sam prolazio slikajući ih. Dobro došao u Rochester, i sada čujem te riječi kako odzvanjaju. Na tlu sam Amerike i svoj sam čovjek. Izem te, živote, pomislih, kao Nabokov! Egzilsko pisanje čeka mene, veliki snovi i nadanja! No ovoga puta nisam imao smještaja, nije bilo stana, nije bilo ničega. Ta nisam valjda ubogi američki siromah, proturi se misao, te me istog momenta svlada tuga i očajanje. Nije prošlo ni pola sata od moga tumaranja oko Mayo Clinic centra kada mi na deset metara, na pet metara počeše prilaziti ljudi govoreći krišom i za sebe: Ovo je onaj pisac…

„Ah, joooj!“ – udarih o nešto nogom silno i jako. Nogara stola, nju prvo opažam. Pucketanje vatre u kaminu, čujem nedaleko od sebe. Pridigoh se iz teška sna pogledavši na svog vjernog prijatelja koji se još uvijek nije budio – Tedija. Tedi je bio labrador retriver kojeg sam poveo sa sobom na Jahorinu na našu porodičnu vikendicu bježeći od tereta života kojeg sam osjetio da mi je nametnula vlastita porodica. Na polici pokraj mene stajale su (nasmijao sam se sebi i svome snu): Ernesto Sabato – O junacima i grobovima, M.V. Ljosa – Jarčeva fešta, Nabokov – Lolita… A u svesci na kojoj sam počeo pisati početak romana pisalo je: „Odavno želim pobjeći od svega. Guši me tišina, pa me uzme čamotinja da bi me na koncu dotukle prazne riječi.“

 

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 80 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments