Ja sam tvrđava koja se ne predaje
Rođena u godinama industrijskog napretka, ubrzanog vremena, stavljena u vrtlogdogađaja i izgubljena u stvarnosti, svojim nogama čvrsto stojim prikovana za tlo. Samouvjereno stojim i ne dopuštam da me netko pokoleba. Poput tvrđave koja se godinama unatoč svim nametnutim nedaćama ne predaje.
Kako li je lijepo znati da kao pojedinac, kao jedinka koja kroči tlom ove planete, mogu puno pa i vinuti se do zvijezda, ostavljajući najsjajniji, zlatni prah iza sebe, a na kraju svega biti i primijećena. Nikada mi nije bio cilj živjeti život kroz ružičasta stakla najsavršenijih naočala, nego samo živjeti u stvarnosti koja barem upola ispunjava sopstvena očekivanja, koja, pa i nisu tako velika. Vođena riječima da budemo promjena koju želimo vidjeti u svijetu, mudroga Mahatme Gandija, puna entuzijazma i optimizma, vjerujući u bolje sutra, ne želim se predati kada je najteže. Ne želim pokleknuti pred teškim situacijama koje nam život daje kao test, jer uvijek nakon onog lošeg, slijedi dobro. Trčeći u vihor dobrote, čistoga srca, koje je puno ljubavi i zdravog, čistog razuma u vrtlogu vremena ne mogu me oboriti ni loše postavljena građanska prava ni već zastarjeli obrazovni sustavi pa ni bilo što slično, jer želim više znanja, više mogućnosti, više otvorenih vrata za sebe, za druge. Borim se i borit ću se za to. Odveć stare tvrđave i njezine stare zidine čvrsto stoje tisućljećima. Danas služe kao predmet divljenja ispisujući razne povijesne priče. Priče koje prikazuju heroje koji su puni samopouzdanja vjerujući u sebe uspjeli obraniti svoje utvrde, a te utvrde kao da zrače zahvalnošću, dan danas stasno i ponosno stoje. Upravo u njima je čisti metaforički prikaz kako ne odustati i kada je najteže, kada nas svi sputavaju pa i onda kada nas svi napuste ni tada nije kraj, već zasigurno neki novi početak. Ostavljeni u samoći svemirskih razmjera čak i u tome ima ono dobro i iz toga se može izvući dobra pouka, dobra lekcija. Uviđajući dobro u svakoj teškoj situaciji rastemo i postajemo bolji ljudi, a upravo takvih je potrebno ovom svijetu. Zračiti optimizmom je možda pa i najbitnija stavka dok kročimo ovozemaljskim tlom. „Nezadovoljstvo je kao zvijer, nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača“ čuvene su riječi dragog Meše Selimovića. Upravo one, govore nam da ne trebamo dopustiti da nezadovoljstvo prevladava u nama i proždre nas i naše snove poput strašne zvijeri. Sve što želimo možemo ostvariti, samo ako to dovoljno želimo. Sanjajući velike snove u malenom krugu velikih ljudi, lako ćemo ih i ostvarit, unatoč svim silnim šarenim koncima koje život drži u svojim rukama i ispusuje našu priču u kombinaciji sa sudbinom. Takvi ljudi, takvi prijatelji su uvijek vjetar u leđa, guraju nas naprijed za našim snovima ne sputavajući nas. Kao na industrijskoj traci, dani odlaze, prolaze, vrtlog vremena ne čeka nikoga, a na nama je da li želimo promjene. Iz dana u dan budim se puna vjere i nade u bolje danas, bolje sutra, za bolje ustrojstvo svih zakone i pravila, da napokon počnu djelovati i da ne u državi nego i šire bude bolje stanje za sve nas. Vjerujem u to da kada nešto baš puno želimo, gore negdje svemir se uroti da to baš tako i bude, ali ne isključujući stavku da se te želje odnose na dobre, pozitivne stvari.
Visoke i stabilne utvrde nazivane tvrđavama, a ponegdje i kulama, još nisu pale pred raznim nepogodama, a zašto bi onda ti, maleni čovječe, stao pred jednim zatvorenim vratima ? Upravo ti možeš napraviti ključ za sva vrata i ostvarivati svoje snove u svojoj mirnoj luci i biti ponosan na sebe, jer nikada ne trebamo odustajati od svojih snova.
Viktoria Duvnjak (4.b)
Franjevačka klasična gimnazija, Visoko
Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —
