Ja

26 mar
Haruna Bandić

Duboko u čovjeku postoji ja(ma), gdje su ukopana sva njegova sebstva. On nekada rovačem duše prodire dublje u njene tmine, a nekada hitro preko rupe nabacuje zemlju, kao pas kada zakopava kost. Ni ja ni jama nisu jednolični i koherentni, i čovjeka i zemlju sačinjava sve što se nalazi na njima i u njima: svi oni koji su ih dodirnuli (neki i pregazili), svaka kiša zbog koje su nazivani blatom, svako sunce koje ih je učvrstilo. Ta jama nutrine je kao zemljani sud u koji čovjek katarzično sipa najrazličitije začine svog bića, svoje vlastito ranjeno meso i vodu iz očiju od smijeha i suza. Ali se, naposlijetku, plaši svoje jame (valjda jer će u sličnu jednoga dana morati leći), klati se raširenih ruku na njenim ivicama i podozrivo upire pogledom u mrak, ne vjerujući u bajku o Alisi koja je na dnu otkrila šarenu Zemlju čuda. Međutim, trebao bi znati da oni koji ne skoče nikada neće letjeti, a oni koji se, nakon pada, ne protegnu ka svjetlu neće postati s(ja)jni. Mnogo puta sam čula da je važno dosezati visine, a ne kretati s njih (zapazih, kroz smijeh, da je zgodan primjer polaska s vrha upravo kopanje). Ja biram vjerovati da je ispravno započeti put ka sebi nad pukotinama provalije — introspekcijom iskopati vlastitu jamu, progledati u njenom mraku i onda, sa očima-lampama i zemljom za noktima proroviti novi tunel do površine, pozdravljajući usput, poimenice, svako od svojih novootkrivenih ja.

“Virtualno pero”

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 50 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments