Izvan umjetnosti

21 maj
Irena Kovačević

Previše blizu, a uvijek daleko
U beznađu nikad nisam spoznali identitet
Ti nisi znala ko sam ja,
a tvoja straža misterija me nije pustila.
Možda je bolje da odem,
da se ni ne okrenem.
Odustanem.
Izgubim se na putevima izvan tvog kraljevstva.
Stvorena si kao posebna kreacija,
pod anestezijom razlivene tinte draguljara.
Ustajali teatar tvojih uloga je profinjen za slijepog putnika.
Jastuk tvojih snova
naježio me
ali ne i uveo pod tvoju kožu.
Treptajem bih postajao sjena,
izgubljena fikcija spiritualnih figura
čiji sam plagijat.
Dijamantna harfo,
plavetnog okeana i dubina,
odlazim ti
jer ja sam samo daltonistički rob,
granitna zaliha univerzuma.
Trijezno stvorenje
bez okusa,
imuno na hippijevske anđele
koji te čuvaju u pupoljcima od nereda poput mene.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 2 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on google
Google

Comments