Heroji srebrenog grada

25 mar
Mustafa Begović

Zastanimo na trenutak i razmislimo o broju 8372. Za nekog ko ne razumije ovaj naslov, to je jedan sasvim običan paran broj i ne predstavlja apsolutno ništa značajno. Međutim, za one koji u sebi imaju barem trun ljudskosti taj broj je sinonim za bol.
Pokušajmo sada brojati do 8372. Nakon nekoliko hiljada, svaki mozak će se umoriti i jednostavno stati. Ne postoji taj um koji može sa potpunom koncentracijom i pribranošću toliko mnogo brojati. To dovoljno govori o veličini ovog broja i daje dodatnu težinu činjenici da hodamo zemljom koja je natopljena krvlju 8372 heroja.
Šta je zapravo heroj ? Heroj nije Batman ni Superman, nije neki uspješan glumac niti sportaš. Heroj nije pobjednik rijalitija niti neki bogataš milijarder koji ima veliki broj međunarodnih korporacija širom svijeta. Ako zaista želite da svojoj svijesti dodate vizuelnu spoznaju riječi heroj, to možete vrlo jednostavno postići. Za taj poduhvat vam je potrebno svega malo goriva i malo dobre volje. Naime, u istočnoj Bosni, 6 km sjeverozapadno od grada Srebrenice, na 44°8′56″ sjeverne geografske širine i 19°17′52″ istočne geografske dužine nalazi se jedno malo selo. Zove se Potočari. Potočari su selo bola, selo čije je tlo natopljeno suzama majki, supruga, sestara i djece onih koji su svoje živote ostavili u borbi za ono što mi danas zovemo domovinom. To su vam, dame i gospodo, heroji.
Zamislimo sada majku koja 25 godina čeka svog sina da joj dođe, otvori kućna vrata i poljubi je, čak i ako zna da se to nikad neće desiti. Majčino srce i dalje čeka i čezne, bez obzira na to što zna da svog sina nikad više neće vidjeti..Mnoge od njih umru, ali nikad ne uspiju da prouče fatihu svom sinu jedincu jer je zemlja tokom godina zatrpala njegovih par kostiju i teško ih je pronaći.
Zamislimo sestru koja traži svog brata, svoj ponos i uzdanicu. Sa bolom i čežnjom se prisjeća sretnih trenutaka djetinjstva, njegovog lika i osmijeha, kao i posljednjeg trenutka kad ga je vidjela i kada joj je rekao: „Čuvaj se, vidjet ćemo se“…
Zamislimo ženu koja čeka svog muža, svoju najveću ljubav, čovjeka svog života. Svake noći stoji pred vratima u nadi da će se on, kao nekad, pojaviti umoran od posla, ali ipak joj donijeti ružu i reći da je voli više od svega i da mu je nedostajala. I onda će zajedno da večeraju i provedu noć gledajući biće koje vole najviše na svijetu, njihovog malog sina koji je star svega par mjeseci. Nažalost, ona zna da se to više nikad neće ponoviti, jer je njen muž već dugo pokopan u hramu herojstva u Potočarima, zajedno sa svojim ocem, braćom, komšijama..
Zamislimo sada malog dječaka iz prethodnog primjera. Rođen je u ratnoj Srebrenici, okružen krvlju i nasiljem. U julu 95′ godine je imao samo nekoliko mjeseci.
Odrastao je, obrazovao se, izgradio se kao ličnost. Pročitao je mnogo knjiga, upoznao mnoge ljude, ali ipak čak ni danas, a ni do kraja svog života neće biti u mogućnosti u potpunosti da shvati jednu riječ. Riječ otac. Sa lingvističkog aspekta mu je ta riječ jasna, međutim duboko u njegovom srcu postoji nedoumica koja je stvorila bolnu ranu, jednu jedinu koju vrijeme ne može izliječiti. Rana je ta što nikad nije iskusio pravu očinsku ljubav i brigu, niti je imao osobu koja će mu biti oslonac, potpora i muški uzor u životu.
Sve što mu je ostalo je jedan bijeli mezar na kojem piše ime i prezime čovjeka kojeg nikad nije upoznao, ali su mu rekli da je to njegov otac. Prihvatio je tu činjenicu i naučio da živi s tim.
Danas, nakon 25 godina, postoji mnogo djece, dječaka i djevojčica koji nikad nisu spoznali pravo značenje te riječi od četiri slova, ali negdje u dubini svog srca će uvijek biti ponosni na svoje očeve, bosanske heroje.
Bez obzira koliko godina prošlo, Bosna i Hercegovina će vječno ostati krvlju natopljena zemlja, a Srebrenica jedini herojski grad.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 201 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments