Fosilni ostaci ljubavi

3 sep
Armina Herić

Ako zaspim prije tebe
i sakrijem se u plavo, nebesko uho,
u njedrima neka ti ostane pjesma divljih ptica
što su ispod moje grudne kosti
sazidale gnijezda
i učile potomke da lete do tvojih očiju.
Sve moje divljine postale su tvoje pleme
što pleše oko vatre,
odijeva se u kožu bizona
i hrani živim mesom.
Prosto,
ti si znao voljeti sve djevojke i žene u meni,
a za to je trebalo imati srce
od nehrđajućeg čelika, zvjezdane prašine i meteorita.
Možda se nekad odselimo u grad
koji ima svoje vozove
i obećaj mi da ćeš me svaki dan voditi
da gledam osmijehe putnika koji se vraćaju kući
kako ne bih zaboravila izraz tvog lica
kad sam te srela
i da me nećeš pustiti da odem
kada se uplašim vremena
koje voli da pljune i na veće heroje od nas.
Ako zaspim prije tebe,
sve moje ruke će ostati na tvojoj koži,
kao fosilni ostaci ljubavi
kojoj ni zatajenje srca nije moglo pera odbiti.
Za života ću već uspjeti da ti sagradim
dovoljno država u kojima padaju zlatne zvjezdane kiše
i tvoja će ramena biti moji jastuci
sa milion šarenih snova
koji se rađaju kao supernova
i prostiru među tvojim ključnim kostima.
Voljela bih da tvoja kosa bude
posljednje predivo kroz koje ću proći prstima,
kad koža već postane pjegava i suha,
a sijede se vlasi nastane oko mojih ušiju i potiljka.
Dobrovoljno potpisujem da me predaju vukovima
ako odeš prije mene.
Neka me posluže na bajonetu kada divlje zvijeri
slave kraj lovne sezone
jer za svih tri stotine života
koje sam prije tebe živjela,
niko drugi nije na mojim stazama sadio ruže
i niko me sa manje srca nije duže volio.
Ako zaspim prije tebe,
a do tada ću ti već dati
sve moje prolazne živote,
moraš da znaš da sam te voljela
više nego vlastita pluća
i da mi je u venama uvijek zvonio tvoj glas,
kao maestral u malom, primorskom gradu
gdje raste podivljao nar.
Objasni im da se ničega nisam bojala
kada sam znala da su ti ruke, koža i oči čitave
i da sam ostarila
smišljajući način da ti ne bude hladno.
Ja još uvijek vjerujem u čuda
i imam više sreće nego što imam pameti.
Da se može,
ja bih sa svih lica ovog grada izbrisala samoću.
Voljela bih da mi oči zauvijek ostanu
zalijepljene za tvoje trepavice.
Ja nikada ne prestajem da sanjam.
Kao svi drugi pjesnici,
ja pričam stotine jezika
i na svakom se više plašim zaborava
nego ratova, uragana i gromova.
Ako zaspim prije tebe,
neka me pamte samo po tome
što sam se bavila amputacijom tuge sa ljudskih lica
i što nisam znala ispravno disati kada nisi tu.
A ja obećavam da ću,
ako odeš prije mene,
svake noći bjesomučno pozivati hitnu pomoć
samo da im kažem:
“Dobro veče,
imate li nekoliko minuta vremena da vam ispričam
kako sam ja voljela tog čovjeka?”

—Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

 

(Visited 6 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on google
Google

Comments