Dvadeset godina tuge

20 nov
Maid Čorbić

Baš kao da sada otvaram sve karte na stolu i prisjećam se tih srećnih vremena koje smo provodili zajedno, u cik zore. Ljepota tvojih očiju još nije prestala da sja, i zbog tebe sam živio svaki dan sa osmijehom na licu. Iako smo mladi tek bili, voljeli smo se i često nam mnogi rekoše da srljamo, trebamo malo usporiti. Ali ljubav kao ljubav znaš, u njoj mnogo trčiš i dijeliš svo biće svoje u nadanju da ti se pruži. I bio sam sretnik prije dvadeset godina, kada smo vodili naš posljednji razgovor. Tada su crne ptice zlosutnice već letjele iznad naših glava, kao da se nevolja nadvila nad nama. Uvijek smo bili jedni ka drugome potpuno otvoreni i o svemu razgovarali bez cenzure. Tada iznenado mi reče „Ja te volim, ali moram da te napustim“. Isprva sam bio u nevjerici i šoku, jer nisam očekivao kraj. Sanjao sam da skupa idemo pred oltarom i na ispovijed Božije volje budemo konačno srećni kao nikada do sada. Da, priznaću ti da teško mi je palo. To srce je preskočilo kao kaseta na starom radiju, pa proradi bijes u jednom trenutku, ali i žaljenje. Pomiješano nosio sam sve bolne tragove, a tada čak i naš snijeg počeo da pada. Obožavali smo ga zajedno usprkos hladnoći koja nam je grizla obraze i skupljene šake. Tih uspomena više nema, a ni ja više nisam isti čovjek. Ona je otišla i stavila prisutnost na moje grudi. Poželio sam da je zaustavim, ali šta mi vrijedi? Nema potrebe kada je ona odlučila da napušta bez ikakvog povoda, mada ja nisam volio da prekinem svoja osjećanja. Dugo, dugo sam u tmini sjedio sa upaljenom svijećom, kao da je neko umro i moleći Boga sudbini da mi je vrati makar na jedan trenutak blažesni, da osjetim taj topao dodir koji decenijama mi nedostaje, već sada. Možda sam ti bio samo prolazna stanica, i opeći ću se opet. Ali neka. Navikao sam da u svemu gubim, pa valjda i one osobe do kojih mi je stalo. A samo Bog zna koliko ljubavi još nedorečene ima i provedenih trenutaka gdje bih upoznao tebe svakako. A ode u nepovrat, i kajem se što sam možda bio naivan da ne vidim znake signala. Ćutanje. A voljela si me, intrigantno. I ja sam tebe, neizmjerno. Zašto sudbina uvijek bira kraj, a ne novi početak? Preispitivao sam sebe konstantno iz godine u godinu, očekujući da mi se vrati. Ali nije htjela. I ne mogu natjerati nekoga da me opet zavoli, ali volio bih taj dan da nikada nije ni osvanuo. Daleko od mene, bez pozdrava samo si napustila moje okno života. Možda želiš da mi se vratiš, ali naučio sam i bez tebe odavno. Koliko god volio, moram da cijenim sebe i živim onako kako najbolje znam, sa osmijehom na licu i nadanju da nije svemu kraj, jer ljubav dječija dođe i ode. Prava ostaje, zar ne?

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 31 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments