Nad uzglavljem velepnog svijeta
Treperi suton ranjenog ljeta,
Dok kidaš mi misli, zaglušuješ riječi,
U meni život, u meni sjeta.
Nemaš ti prava na moje slasti,
Ni riječi moje pitke,
Porobljen ćutanjem u gorkoj časti,
Misli su tvoje najveće bitke.
O, ne vidio dana, ni mrkle noći,
Kad jad po tebi kao inje pada,
Ogoljen do kosti u svojoj samoći,
Reci mi kako ranjen se vlada.
O, ne čuo topot koraka, kad krenem ka sjeveru,
U visine modrog neba,
Krvavim suncem da ugrijem nevjeru,
Od utrobe tvoje otkinem hljeba.
Spusti čežnju na moje kosti,
Još su tvoje ruke ovom tijelu dužne
I kao nekad tvoja milost neka me ugosti,
Mijenjam dane za noći tužne.
Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —
(Visited 159 times, 1 visits today)
