Društvo na tavanu/Ukrasi

20 mar
Nemanja Pavlović

Nova godina se primicala i čitava ulica je sijala u ukrasima. Lijepo je bilo posebno noću kad su na svakoj kući svijetlile lampice u raznim bojama ocrtavajući linije ivica prozora, krovova ili vrata. U nekim dvorištima bile su postavljene i ukrašene jelke. Jedna takva je bila i u Viktorovom i on ju je čitavo jutro ukrašavao dok su ga Sudija i Žuti gledali s ulaza u sklonište.

– Lijepa ona jelka – rekao je Žuti. – Šta ti misliš?

– Predivna – odgovorio je Sudija. – Ali će je snijeg zatrpati. Ja mislim da je bolje bilo da ju je postavio negdje gdje će biti zaštićena.

– Možda Viktor hoće da izgleda kao prava pa da je snijeg prekrije.

– Znaš šta, Žuti? – Sudija je pogledao svog prijatelja. – I mi bismo trebali nabaviti jelku.

– Zašto? – žuta se ptica čudila. – Mi ne slavimo praznike.

– Ove godine možemo. Zašto da ne? Lijepo je to vrijeme.

Žuti se osmjehnuo.

– Ako slavimo onda moramo pripremiti i hranu.

– Naravno, iako mi ne slavimo zbog hrane nego zbog dobrog društva.

– Tako je. Ljudi slave zbog hrane i pića… – zastao je, a bilo je očigledno da ima još nešto za reći. – Ali treba biti i hrane. Ne možemo gladni slaviti.

Sudija ga je zagrlio jednom rukom.

– To sigurno. Hajde da to kažemo Rodi i Malom.

Roda i Mali su se sankali po krovu, ali su pristali predahnuti kad ih je Sudija pozvao u sklonište.

– Trebali ste biti maloprije gore – govorio je Mali uzbuđeno mašući krilima. – Da ste samo vidjeli kakve sam poteze izvodio…

– Vidjećemo to kasnije – rekao je Sudija. – Imamo jednu ideju.

Mali se namrštio sluteći nešto loše.

– Ti i Roda uglavnom imate ideje za mene.

– Idi se ti sankaj, Mali – rekao je Žuti doimajući se da mu je dosadno od njegove priče.

– Neću, želim čuti prijedlog. Hajde Sudija, pričaj.

Sudija im je ispričao kako bi bilo dobro da iskoriste trenutak kad svi slave Novu godinu pa da je i oni proslave kao četiri draga prijatelja. Mali je poskočio iznenadivši se što ne mora ništa teško raditi. Roda je također prihvatio ideju, a Sudija im je tad spomenuo da bi bilo dobro da nabave jelku.

– Kako ćemo to izvesti? – pitao je Mali smrknuto gledajući prijatelje i čekajući njihove prijedloge. Roda se odmakao i počeo šetati po skloništu. Žuti se češao po glavi razmišljajući, a Sudija gledao u prazno. Roda je napokon zastao i podigao krilo da privuče njihovu pažnju.

– Znam! – rekao je. – Pronaći ćemo jedno visoko drvo koje liči na jelku koju ljudi ukrašavaju i prelomićemo mu vrh. Jednostavno.

– Kako jednostavno ako moramo lomiti drvo? – pitao se Mali. – Ko ima tako jak kljun?

– Vas trojica – rekao je Roda kao da to već smatra gotovim. – Ja ne mogu jer je moj kljun predug, ali vi možete svojim udarati po drvetu dok ne pukne.

– Ili dok ne nama ne puknu kljunovi – rekao je Mali, – a vjerujem da će se prije to desiti.

– Ne valja ta ideja, Rodo – rekao je Žuti. – Mislim, dobra je ideja, ali samo da nekako možemo slomiti to drvo.

Roda se vratio šetanju i razmišljanju. U međuvremenu je Sudija došao na ideju.

– Slušajte ovo – rekao je. – Možemo nas četvorica uhvatiti za vrh drveta i nakriviti ga sve dok ne pukne.

Ptice su razmijenile poglede.

– To bi se već moglo uraditi – rekao je Mali. – Hoćemo li probati?

Zajedno su izletjeli iz skloništa tražeći neko crnogorično drvo. Kad su ga našli, doletjeli su do njega i stali ispitivati njegov vrh. Roda ga je uhvatio kandžama i počeo tresti kako bi ga očistio od snijega. Kad je snijeg spao, vidjeli su da drvo može poslužiti kao ukras.

– Sjajno – rekao je Sudija. – Sad ga samo trebamo slomiti.

– Hajde da povučemo – rekao je Mali i prvi kandžama uhvatio vrh. – Hajde, pomozite mi.

Zajedno su uhvatili vrh jele i povukli prema dole. Savili su ga, ali ni poslije nekoliko trenutaka nije izgledalo kao da će ga uspjeti slomiti. Shvativši da neće uspjeti na taj način, ptice su ostavile drvo i stale na njegove grane razmišljajući o problemu. Rodi je palo na pamet da pokušaju slomiti jednu granu. Sudiji se ideja nije sviđala jer grana nije bila prava, ali to je bilo jedino rješenje koje su imali. Na kraju je pristao pa su stali na samu ivicu jedne grane pritiskajući je prema dnu sve dok je nisu slomili. Tad su je zajedno uzeli u kandže i odnijeli u sklonište.

– Sjajno! – izviknuo je Sudija. – Imamo jelku.

Mali je stajao pored njega i namršteno gledao granu.

– I šta sad?

– Kako šta sad? – Sudija je pitao zbunjeno. – Pa sad je trebamo ukrasiti. To se tako radi za Novu godinu.

– A čime ćemo je ukrasiti?

Sudija se zamislio. Malo se uznemirio jer je znao da se jelka ukrašava posebnim ukrasima koje oni nisu imali. Njima iza leđa oglasio se Roda.

– Možemo na nju staviti mrvice hljeba.

Mali i Sudija su se istovremeno okrenuli pogledavši ga kao da su ošamućeni njegovim prijedlogom.

– Pa tih mrvica ne bi bilo do sljedećeg jutra – rekao je Mali i očima pokazao na Žutog koji je pred ogledalom popravljao frizuru ne obraćajući pažnju na njih.

– Možemo zgužvati papir, napraviti od njega loptice i staviti to – Roda je nastavio s prijedlozima. – Možemo uzeti i paučine pa je razvući…

– Ma kakva paučina, Rodo?! – uzviknuo je Sudija zaprepašteno. – Je li mi ukrašavamo jelku ili je unakažavamo? To s papirima možemo uraditi.

Roda je slegnuo krilima.

– Ja samo predlažem. Ovdje imamo papira i paučine za pet jelki.

– Ipak ćemo mi zaobići paučinu – rekao je Sudija i otišao roviti po papirima tražeći neke koji bi lijepo izgledali. U poslu su mu se pridružili i ostali pa su tako zajedno pronašli papire raznih boja i zgužvali ih napravivši loptice. Sudija je tad iskoristio nešto vunice što mu je ostalo i pričvrstio je za loptice kako bi ih mogli okačiti na jelku. Kad su napravili nekoliko takvih ukrasa svi su zajedno okružili jelku i redali ukrase na nju.

– Eh! – uzviknuo je Mali kad je ostala samo još jedna loptica. – Ova ide na vrh i ja ću je staviti.

– Možeš li dokučiti vrh? – pitao je Roda kroz smijeh. Mali ga je oštro pogledao, a onda poletio i namjestio lopticu na sami vrh jelke. Vratio se na pod i odmakao kako bi bolje vidio prizor. – Lijepo, lijepo – rekao je klimajući glavom.

– Prelijepo! – ispravio ga je Sudija.

– A kako će ovo nama služiti? – pitao je Žuti zbunjeno.

– Glupo pitanje – rekao je Mali mrzovoljno. – To se jednostavno tako radi.

– A baš si ti pametnije odgvorio – rekao je Roda. – Svako ima svoje razloge, barem bi tako trebalo biti. Vidite, ja mislim da se mi, kad pogledamo ovu jelku, trebamo sjetiti kako smo je zajedno ukrasili i kako nam je bilo lijepo. Trebamo pomisliti na naše prijateljstvo i zajednički trud u svemu što smo radili od prošle zime. Tako ćemo mi slaviti Novu godinu onda kad je i ljudi slave, ali ne zbog nje same, nego zbog nas i našeg prijateljstva. Zar to nije lijepo?

– E svaka ti čast, Rodo – rekao je Sudija. – Podržavam svaku tvoju riječ. Prijatelji, odlično obavljen posao.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 53 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments