Društvo na tavanu/Slavlje

5 apr
Nemanja Pavlović

Čitav taj posljednji dan u godini ljudi su bili uskomešani ulazeći i izlazeći iz kuća, nosajući poklone, grleći se i ljubeći jer se odavno nisu vidjeli ili su jednostavno bili dobro raspoloženi. Bila je to ugodna i pozitivna atmosfera koja je čak i četiri ptice navela da se toplo osmjehnu diveći se ljudskoj dobroti kojoj su rijetko imali priliku svjedočiti. U tim trenucima činilo im se da bi mogli sići među ljude i da ih niko ne bi tjerao ili napao.

– Gledaj koliko hrane – rekao je Žuti kljunom pokazujući prema čovjeku koji je iz automobilau kuću unosio dvije pune velike kese. On i Roda su stajali na niskoj drvenoj ogradi i posmatrali susjede.

– Mi bismo ono mogli pola godine jesti. Možda i više – rekao je Roda.

– Šuti, Rodo, već sam gladan.

– Vidi ono! – Roda je jednim krilom gurnuo Žutog, a drugim pokazao prema Viktorovoj kući. Viktor je ulazio noseći isto tako dvije velike kese. – Viktor je debeo, ali ne vjerujem da će moći pojesti sve ono.

– Misliš da će nekog zvati na slavlje? – pitao je Žuti počešavši se ispod kljuna.

– Sigurno hoće. Šta misliš koga?

– Nas?

Roda se ironično nasmijao.

– Sigurno. Možda zovne nekog iz svoje porodice.

– Nema ženu.

– Možda ima braću i sestre. Možda mamu i tatu. Znaš šta, trebali bismo mu pokucati na vrata i čestitati Novu godinu, a onda pitati da nam da barem okrajak hljeba. Šta misliš?

Žuti je bio nesiguran. Nije mu se sviđalo da kucaju Viktoru na vrata i tako mu se približe dovoljno da ih šutne nogom. Žuti nije imao baš brze pokrete i plašio se da ne bi imaovremena pobjeći. Roda očigledno nije razmišljao o tim stvarima.

– Bolje da zovneš Malog – rekao je Žuti. – On se bolje snalazi.

– S Malim sam prošao kroz sve i svašta – rekao je Roda. – Trebao bih ga malo popustiti. Hajde, neće nam se ništa desiti.

– Ali Nova godina je tek sutra! – pokušavao je Žuti na sve načine odvratiti prijatelja od ideje.

– Nema veze. Večeras će je svi željeti čestitati pa nećemo imati prostora. Hajde!

Žuti je protiv volje krenuo, ali se ipak držao jedan korak iza Rode koji je neustrašivo žurio naprijed. Kad su stigli pred vrata Roda je izdužio vrat i isturio kljun da njim dotakne neku plastičnu pločicu pored vrata.

– Šta je to? – pitao je Žuti.

– Nekakva pištaljka. Zar nisi čuo? Tako se ljudi iz kuće pozivaju napolje.

Poslije nekoliko trenutaka, Žuti je poskočio od straha jer su se vrata otvorila. Viktor je stajao pred njima nekako izgledajući još veći.

– Dobar dan, komšija – rekao je Roda radosno. – Došli smo ti čestitati Novu godinu.

Viktor se namrštio, ali se nije moglo reći da li od iznenađenja ili nezadovoljstva.

– Šta vas dvojica tražite ovdje?

– Jedan stari okrajak hljeba – rekao je Roda. Žuti je pomislio da će ih Viktor tog trenutka šutnuti skroz preko ograde, ali čovjek je ipak bio miran.

– Hoćete li to i vi slaviti večeras? – pitao je.

Roda je pogledao Žutog, a onda klimnuo.

– Da. Iako ne znamo zašto ljudi slave, mi smo sebi našli razlog.

– A koji je to?

– Prijateljstvo. Imali smo finu godinu. Želimo da sljedeća bude još bolja.

Viktor je od iznenađenja podigao obrve i počešao se po bradi.

– Vidite, ja o tome nisam razmišljao. Meni je Nova godina bila Nova godina, praznik kao praznik. Pa i meni je ova godina bila dobra. Imao sam malo problema, ali ništa strašno. Imam ja bolju ideju za vas.

– Koju? – Roda je odmah pitao i isturio svoj kljun prema Viktoru koji se uplašio da će ga ubostio pa je svojim debelim prstom pritisnuo vrh Rodinog kljuna i lagano ga gurnuo nazad.

– Pazi s tom sabljom. Ovako, možete doći večeras kod mene da zajedno slavimo. Zvao sam i Brku i Almu, ali niko ne smije praviti probleme. Jasno? Inače svi letite napolje – zadnje je riječi rekao grubo i strogo pa dvije ptice nijednom nisu posumnjale da će tako biti.

– Znači oni nam neće ništa? – pitao je Žuti.

– Ne, večeras slavimo, a sutra se možemo ponovo posvađati.

– A prekosutra pomiriti – rekao je Roda. – Doći ćemo, Viktore.

Roda i Žuti su vijesti donijeli u sklonište, ali Sudija i Mali nisu bili zadovoljni. Mali nije vjerovao Viktoru i mislio je da im sprema zamku, a Sudija ga je podržavao. Ipak, Roda i Žuti su ih uspjeli nagovoriti da krenu govoreći kako Viktor ne bi mogao uraditi tako nešto jer inače nije u dobrim odnosima ni s Almom ni s Brkom.

U ulici se već uveliko slavilo kad su njih četvorica pozvonili na Viktorova vrata. Debeli čovjek ih je dočekao toliko ljubazno da ga nisu mogli prepoznati. Prvi put su zajedno ušli u kuću i divili se kauču, stolu, zidovima, toploti i peći. Viktor je imao kauč koji je bio okrenut prema televiziji. Ispred je bio sto s hranom od kojeg su Žutom i Malom zasuzile oči. Nikad nisu vidjeli toliko hrane na jednom mjestu. U uglu sobe nalazila se ukrašena jelka, a po zidovima i prozorima sijale su lampice. Na televiziji je bio neki film kojeg je Alma gledala stojeći na naslonjaču kauča. Pored stola je ležala Brka, a ispred nje je stajao tanjirić s mlijekom. Malom se učinilo da ga nekako neprijateljski gleda, ali mačka se ipak nije pomakla.

– Sjedite, prijatelji – rekao je Viktor raspoloženo. – Sjedite i poslužite se. Ima hrane dovoljno za sve nas.

– Nisi to trebao reći pred Žutim – rekao je Mali i pticu kucnuo krilom na šta ga je Žuti mrzovoljno pogledao. Nasmijali su se i sjeli.

– Šta ima kod tebe, vrano? – pitao je Roda Almu koja se zabavila mesom i filmom.

– Baš mi je lijepo – odgovorila je kreštavo. – I vi ste se uvukli ovamo, vidim. Samo tražite da nekog iskoristite.

Roda se nasmijao.

– Ostavi se bockanja i provociranja, hajde da slavimo.

Alma je oklijevala, a onda slegnula krilima.

– U pravu si. Možemo barem jedan dan preskočiti – podigla je krilo i Roda joj je nabacio.

Sjedili su tako ptice, čovjek i mačka, naizgled vječite svađalice, ali ipak su pokazali da mogu biti prijatelji. Mogu se zajedno smijati, zajedno pričati i zabavljati se. Sudija se pitao kako bi bilo kad bi im svaki dan bio kao Nova godina. Eto, njih četvorica inače nisu slavili taj praznik i ništa im nije značio pa su počeli samo da bi se osjećali sretno, da bi dijelili svoje dobro raspoloženje s drugima i da bi se zajedno smijali. Ako su to mogli uradaditi s jednim, mogli su i sa svakim drugim danom. Mogli su od njega napraviti praznik. Šta da slave? Pa toliko toga mogu birati. Prijateljstvo, sve one sretne i smiješne trenutke, bolju budućnost, svoje zdravlje, ljubav, međusobno pomaganje. Puno je ljepše slaviti, nego tugovati, a oni su imali toliko razloga za slavlje.

Naveče, kad se na satu pokazala ponoć, izašli su napolje da vide vatromet. Nebo je bilo obasjano različitim bojama, a iako ih je buka plašila, osmjelili su se da ostanu na otvorenom i gledaju te šarene boje u predivnom sjaju. Brka je ostala u kući i virila je s prozora, Alma i Viktor su gledali iz dvorišta, a Sudija, Roda, Žuti i Mali popeli su se na krov i odatle posmatrali predivan prizor.

– Sretna vam Nova godina, prijatelji – rekao je Roda i onda su se svi zagrlili i međusobno čestitali dok je nebo iznad njih mijenjalo boje.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 25 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments