Društvo na tavanu/Dogovor

11 jan
Nemanja Pavlović

Zima još uvijek nije stigla, ali hladniji dani nagovještavali su da se polako, ali sigurno ipak približava. Četiri ptice su o tome sve češće razmišljale i zbog toga osjećale zabrinutost. Gnijezda koja su pravili nisu bila baš najbolja. Izgledala su lijepo, ali se u njima moralo biti krajnje oprazan kako se ne bi raspala jer nisu imala čvršćih grančica. Neko bi pomislio da to ne predstavlja nikakav prolem i da samo trebaju pronaći neko drvo i dobiće grančica više nego što mogu potrošiti. Problem su predstavljale druge ptice. Svaka je grabila sebi, a ponekad je znalo doći i do nasilja kako bi se sačuvao materijal. Sve u svemu, proces skupljanja grančica ne bi bio nemoguće izvesti, ali trebalo bi dosta vremena. Vremena za koje su Roda, Mali, Sudija i Žuti vjerovali da ga nemaju dovoljno.

Mali je obično jutrom obilazio okolinu gledajući da li se desilo nešto novo, nešto na šta trebaju paziti ili prilika koju mogu iskoristiti. Iako je posljednjih dana bilo više upozorenja (Brka se penje po krovovima, Alma krade hranu iz tuđih gnijezda, Viktor je zbog nečega ljut), tog je oblačnog jutra Mali ipak ugledao priliku. Sav uzbuđen brzo se vratio u sklonište. Prijateljima je ispričao kako je Viktor izašao da skraćuje neke stare grane i da oko panja ostavlja dosta grančica.

– Sačekaćemo ga da ode u kući i onda uzeti ono što nam treba – rekao je Sudija, ali je Mali zatresao glavom pokazujući da to neće moći.

– Čuo sam ga kako blebeće sam sa sobom. Želi zapaliti sve što mu ne treba.

Roda je nezadovoljno lupio svojom tankom nogom od pod.

– Tipično ljudski. Radije će uništiti nešto što im ne treba nego ga dati nekome kome treba.

Dok su oni pričali Žuti se krilom držao za bradu i razmišljao. Kad je nastupio trenuak tišine, ugledao je svoju priliku da progovori.

– Možda bi nam on dao grančice – tri ptice su ga izbezumljeno pogledale. Žuti se postidio svoje ideje i blago pogurio. – Nismo ga pitali – rekao je tiho, – ne možemo znati.

Mali je krajičkom oka pazio na Rodu i Sudiju. Nisu progovarali.

– Vidiš, to je istina – rekao je on. – Debeli je možda bezobrazan, ali ne znači da… – zastao je vidjevši da je Žuti napravio ljutitu grimasu. – Ne mislim na tebe. Nisi ti jedino debelo stvorenje. Mislim na Viktora. Ne znači da nije dobar.

– Kako dobar kad nas je gađao cjepanicom? – pitao je Roda. – Ja ne vjerujem u to. Opet ćemo se morati služiti lukavstvom.

– Uvijek komplikujemo – rekao je Mali i nezadovoljno prekrstio krila. – Ja u tome ne učestvujem.

Sudija je također izgledao neodlučno, a zatim je i on rekao da mu se ne učestvuje u tim akcijama gdje nekom treba odvući pažnju dok drugi uzima materijal. Na pamet mu je odmah pala Brka. Oprezno se okrenuo, pazeći da ga niko ne vidi, i pogledao rep. Još uvijek nije bio kao prije jer mu je nedostajalo perje, ali situacija se popravljala.

Roda je pogledao Žutog. On nije bio baš vješta i snalažljiva ptica pa se nije želio s njim upuštati u akciju. Osjećao je da će svoju ideju morati odbaciti. To je bilo tako teško, ali morao je.

– Kako ga mislite pitati da nam da grančice? – pitao je on. Sudija i Mali su se ponovo zainteresovali za temu.

– Jednostavno ćemo ga pitati – rekao je Sudija. – Za njega je to otpad, a nama može služiti.

– Ko će ga pitati? – Mali je postavio to pitanje i skako pogledom s jedne ptice na drugu očekujući da neko kaže da će to biti on, pa da se odmah pobuni.

– Može Sudija – rekao je Žuti i zagrlio pticu s kačketom. – On zna puno riječi.

– Mogao bi ti, Rodo, šta kažeš? – rekao je Mali. – Ti si najviši. Skoro si visok kao čovjek.

– Kakve to veze ima? – pitao je Žuti mršteći se i smatrajući njegov prijedlog glupim.

Mali je oklijevao. On je osjećao da bi tako trebalo biti, ali nije znao zašto. Gledao je Rodu kao da na njemu piše odgovor.

– Pa… – počeo je nesigurno. – Čovjek ga se može uplašiti.

Žuti se posprdno nasmijao. Sudija se također nasmijao, ali uljudnije, a zatim rekao:

– Teško će se neko uplašiti Rode?

– Molim?! – Roda je stavio krila na bokove. Mali je stao uz njega.

– Vidiš ti ove dvojice – rekao je kljunom pokazujući na Žutog i Sudiju. – Oni misle da ti nisi strašan.

Roda je pogledao Malog pitajući se da li on to misli ili se samo zabavlja. On sebe nije smatrao strašnim i pitao se da li Mali… Mali ga je pogledao i prasnuo u smijeh. Roda je shvatio da se radi o šali, ali njemu se ona nije svidjela. Lagano je krilom lupio najmanju pticu po glavi i Mali je ušutio.

– Neka to bude Sudija – rekao je Roda. – Ja ću poći s njim za svaki slučaj. Je li to u redu?

– E tako je najbolje – rekao je Mali i stao pored Žutog. – A mi ćemo izmrviti hljeba za doručak, može? – Žuti je podigao krilo da mu nabaci, a zatim su se posvetili sposlu.

Za to vrijeme Sudija i Roda su sletjeli u Viktorovo dvorište. On im je bio okrenut bokom, ali bio je previše fokusiran na udarce sjekirom po dugoj grani da bi ih vidio.

– Je li te strah? – pitao je Roda protežući noge. Sudija je gledao pravo u čovjeka.

– Malo. Tebe?

– Malo manje.

Sudija ga je zbunjeno pogledao.

– Kako ti znaš koliko… – odmahnuo je krilom. – Nema veze. Hajdemo polako. Ako zamahne sjekirom na nas ti bježi desno, ja ću lijevo.

Roda je klimnuo glavom.

– Zašto baš tako? Mogu i ja lijevo, a ti desno.

– Ti si na desnoj strani, Rodo. Lakše će ti biti.

Roda je pogledao oko sebe.

– Oh, u pravu si.

Stali su nekoliko metara od Viktora. Dalje se nisu usuđivali prići, a svakako su već bili preblizu. Čovjek ih još uvijek nije vidio nego je lupao po grani. Sudija je tražio prave riječi, a Roda ga kuckao krilom da napokon počne.

– Hej… – rekao je Sudija. – Čovječ… Viktore.

– Gospodine Viktore – šapnuo mu je Roda.

– Gospodine Viktore! – uzviknuo je Sudija. Čovjek se naglo okrenuo. Lice mu je bilo ljutito, a pokret sjekire u ruci zaustavio se u zraku. Stajao je kao zaleđen.

– Vi to meni? – pitao je.

– Da… hoću reći… Da, vama.

– Šta hoćete? – Viktor se uspravio i stavio ruke na bokove. Sjekiru je i dalje držao u ruci.

– Hoćete li nam dopustiti da uzmemo koju grančicu? Treba nam za gnijezda.

Viktor je sablasno podigao obrve šireći oči.

– Gnijezda!? Želite da mi ovdje otvorite ptičiji hotel? Ne može. Gubite se dok vas nisam očerupao i stavio u tavu.

Roda i Sudija su raskolačili oči i povukli se korak nazad.

– Treba nam da se ugrijemo zimi – Sudija je blažim tonom pokušavao pridobiti čovjeka. – Vi ćete to svakako zapaliti.

– Hoću, ali vama ne dam ništa. Šta ste vi uradili za mene? Ništa, samo dosađujete.

Sudija je zauzeo nešto čvršći stav uvrijeđen tom izjavom.

– Znate li vi koliko se insekata mota oko vaše kuće i ulazi unutra? Znate li koliko isnekata napadaju vašu jabuku i biljke šteteći im? Ne znate zato što im mi nedozvoljavamo. Oni bi vam pojeli ovu jabuku i šljivu da ih mi ne tjeramo. Hoćete li da prestanemo pa da vidite razliku?

Viktor nije odgovarao. Gledao je dvije ptice mršteći se i češkajući se po glavi. Pogledao je zatim svoje dvije voćke. Na njima nije bilo lišća jer je sezona prošla, ali kad dođe proljeće ponovo će krenuti rasti. Tad će mu trebati mala pomoć tih ptica. Osjećao se dužnim, ali nije želio sklapati prijateljstvo s njima.

– Uzmite koji grančicu i nosite se. Svakako proizvedete više štete nego koristi, ali neka bude.

Roda i Sudija su na brzinu u kljun i kandže uzeli grančice i poletjeli u zrak. Sudija se u letu zahvalio Viktoru. Uletjeli su u sklonište zadovoljni i nasmijani. Spustili su grane na pod i pogledom potražili doručak.

– Gdje je hljeb? – pitao je Roda gledajući Žutog koji je stajao pred ogledalom, a zatim i Malog koji se odmarao u svom gnijezdu. Niko nije odgovarao.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 39 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments

Autor Hocu.ba praksa