Dotakao si mi dušu, pa tek onda ruku

15 nov
Jana Andrić

Hvala ti što si prvo dotakao dušu pa tek onda moju ruku. Ne može to svako, to mogu samo oni koji su Njegovom ljubavlju krojeni po kroju našeg srca, to mogu samo oni koje je Njegova milost namjenila nama. Ne onaj s kojim mi sebe vidimo, već onaj s kojim nas On vidi. Jer samo On zna ko je duša naše duše. Poklonio si mi ružu, poveo me u najljepše šetnje ulicama našeg života, ogolio moju dušu i zagrlio svaki djelić koji je bolio. Otvorio rane i izlečio svojom ljubavlju. Skidao si jedan po jedan teret sa moje duše i ostao uprkos svemu. Mislila sam da nemam pravo na ljubav, da nemam pravo očekivati da će jednog dana doći neko ko će ostati. A onda si došao ti. Postao si moje utočište, i znala sam, još jednom, Njegova ljubav me opet pomilovala. Poznala sam te, po duši, po očima, po otkucaju srca. Moje zime su postale toplije, koračali smo snježnim ulicama s mojom rukom u tvojoj i nije mi bilo hladno. Ugrejao si moju dušu, a onda i moje ruke. Moja proljeća dobila su najljepše pupoljke i cvjetove, u moja ljeta uselio si najljepše sunce, moje jeseni dobile su ples na kiši. Moj život dobio je svoje djetinjstvo. Poveo si me kroz sve one parkove kojima sam mislila da nikad neću proći sa mojom rukom u tvojoj ruci. Poklonio si mi najljepša svitanja. Naučio si me da se ponovo radujem. Kada bi mi nestalo snage nosio si me u svom naručju. Zaprosio si me Mikinom “Senkom”. Postao si život mom životu. Sve životne oluje smirio si svojim zagrljajem. I znala sam, konačno sam dobila svoju luku. Moji vozovi dobili su poslednju stanicu, sjedište do mene više nije bilo prazno, na tvoje rame sam spustila glavu. Kofere više nisam pakovala sama. Krenuli smo na put zajedno.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 47 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments