Domaći

10 jun
Asja Spahalić

Tišina u drvenoj kućici bi bila skoro pa potpuna da se gutica, tiho, jedva neprimjetno, sačuvanog pepela na ognjištu nije počela komešati. Malena sijeda glava provirila je iz svog pepelnog pokrivača, otresajući sa sebe sivu prljavštinu. Ručicama manjim od ljudskog palca domovoj je čistio svoju dugu, sijedu bradu. Skočio je na kratke nožice i, namjestivši svoj krzneni ogrtač, izašao iz svoga doma i zaputio se prema mjestu gdje mu inače ostavaljaju da jede.
Nemojte da vas zavara njegov maleni izgled. Nije on nikakav patuljak.
Njegovo već naborano, staro lice se još više izbrazdalo kada se namrštio jer nije mogao pronaći tanjir između kamina i uspavanog momka čija je postelja počivala ispred ognjišta. Da stvar bude još gora, smeđokosi momak je hrkao i zbog toga su starčića boljele istrošene uši.
Skupivši obrve u negodovanju, začepio je uši i krenuo šetati po sobi u pokušaju da pronađe nešto za jelo.
Drveni zidovi trošne kućice su ga strašili svojom enormnom visinom. Nikada ga nisu zaboravili nahraniti pa nije bio ni primoran da se sam posluži. Šta li im je samo bilo večeras da ga zaborave?, pitao se. Ali, ipak je potapšao svoj zaobljeni trbuhčić koji je bio zadovoljan njegovim potomcima.
Svojim sitnim koracima napokon je stigao do sobe čija su vrata bila otvorena. Uplašeno je ustukno, sakrivši se iza vrata, strašljivo promatrajući unutrašnjost mračne sobe iz koje su dopirali bolni uzdasi koji su ga preplašili. Jedna, skoro potrošena, svijećica obasajavala je lice starice koja je ležala na boku okrenuta mu leđima. Zatvorenih očiju, žena je svako malo dugo i tužno uzdahnula kao da plače. Domovojćić bi bez oklijevanja samo prošao tu sobu da nastavi potragu za obrokom, ali pod svjetlošću plamena svijećice jedan ključić pored staričine glave se caklio i privlačio njegovu pažnju. Sigurno je to ključ za ostavu sa hranom!, sretno je zaključio.
Sa svojim veseljem zbog tog neprocjenjivog pronalaska, smjelo je zakoračio u sobu i pazeći da ne učini koji pogrešan pokret zbog kojega bi starica otvorila oči, lagano je došetao do njene glave pomno motreći svako novo mrštenje njenih dubokih bora i zgrabio ključ, koji je bio čak i viši od njega samoga, objema rukama i pojurio iz sobe zaboravljajući na opreznost.
Nije mu dugo trebalo da primjeti zatvorena vrata iza kojih je pretpostavio da će pronaći hranu. S snagom koju bi samo duh pretka mogao imati, skočio je do ključaonice ubacujući ključ u nju u letu. Objesivši se rukama od ključić u bravi, zanjihao se i okrenuo ga i uz zvuk otključavanja pustio se da bi se nogama dočekao na pod.
Uplakana djevojka, čije su se suze skorile na njenim obrazima, iznenađeno se trgnula mičući se od vrata na koje je do tada bila naslonjena, čuvši neočekivano otključavanje. Potaknuta nekim refleksom da proširi prostor koji ju je gušio, mahnito se bacila na vrata i otvorila ih zbog čega se domovoj trkom zavukao u pepeo svoga ognjišta. Ne bi on bio toliko uplašen što vidi čovjeka da ga je očekivao, ali on je iza tih vrata očekivao hranu, a ne djevojku slomljenoga duha.
Djevojka u mraku kućerka nije primjetila oblak pepela koji se izdigao u rupi kamina kada je domovoj skočio u njega, ali se, čvrsto stiščući totem u šaci, što je tiše mogla da ne probudi dvojicu usnulih došuljala do vrata i koliko je pažljivo mogla, napustila kuću.
Kada je potrčala, ne pazeći na udaranje bosih nogu od hladnu zemlju, pas, koji je ležao ispred kuće, je trgnut iz sna bijesno zalajao, ali srećom bio je preumoran i prenesvjestan da potrči za njom.
Vođena pamćenjem, spustila se niz nizbrdicu i kako joj se vid priviknuo na tamu noći, pohitala je među drveće voljene šume.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 35 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments