Djela uče čovjeka, djela ga i tješe

17 feb
Asja Spahalić

Bio sam mali kada je rat počeo. Rat je još uvijek trajao. Sve muškarce i svu mušku djecu stariju od sedam godina su odvodili u logor. Da ne bi i mene odveli majka mi obuče žensku odjeću i meni i mome bratu. Kada su logoraši došli i u našu kuću odveli su mi babu, djeda, amidže i dajdže. Odveli su i sve ostale muškarce koji su tu živjeli. Na sreću povjerovali su mojoj majci da ima tri kćerke. Imao sam brata Nedžada i sestru Sandru. Mi smo ostali jedina muška djeca u našoj kući. Morao sam se uspavljivati zvucima uplakanih žena i buduti se zvucima istih uplakanih žena. Jedino djeca nisu plakala. Vjerovatno zato što ni jednom dijetu nisu objasnili šta se zapravo dešava. Meni je majka rekla da je to normalno i da će se za dan ili dva sve vratiti u normalu. Ipak, tako nije bilo. Pa naravno da nije, to je bio rat. Taj rat je bio jedan od mojih najgorih i najogavnijih iskustava u mom djetinjstvu.

Vojnici su nam provalili u kuću i rekli da se moramo seliti. Dok smo išli cestom prema nekom, starom i zahrđalom autobusu gledao sam kako mnogobrojna žena i djeca leže pored krvavih i osakaćenih tijela i plaču. Psovali su srbima sve i proknjinjali su dane kada su se srbi rodili. U jecavom glasu i na suznim licima su im se ocrtavala osjećanja, tuga, čemer, jad, bol, mržnja, ljutnja, strah, iščekivanje i onda opet samo bol, tuga i mržnja. Njihova tužna i bolna lica i zvuk njihovih bolnih glasova i jecanja nikada neću zaboraviti.

U autobusu sve je bilo isto. Žene, djeca, suze, psovke. Sjeli smo na zadnje, jedino, slobodno sjedište. Majka je tiho i bolno plakala. Oči su joj bile crvene i natekle od bolnih suza. Pogledao sam kroz prozor. Vidio sam samo krv. Crvenu krv. Osakaćena, hladna, krvava, bolna tijela. Skrenuo sam pogled sa ceste i zaronio glavu u materinu suknju.

Autobus se zaustavio. Izašli smo ispred neke drvene kućice sa mnogo rupa. Rekli su nam da ćemo odsada ovdje živjeti. Istjerali su mene i ostalu moju familiju. Majka je u ruci nosila veliku staru torbu u kojoj je bilo nešto stvari. U kući, ustavri kuća, je bila samo jedna prazna soba. Okolo kuće su bili šatori udaljeni oko par metara od nas u kojima su rogovali vojnici. Znao sam da su tu ublizini zakopane i mine, zbog srbijanskih vojnika. Majka prostre četiri deke u jednom kutu sobe kao krevete. Rekla nam je da nećemo jesti, jer je danas to u našoj vjeri zabranjeno. U našoj familiji svi su bili pravi vjernici, pravi muslimani kao i ja i moj brat i sestra. Zato smo i povjerovali majci. Čuli smo pucnjeve i vrisak. Pucnjevi su se nastavili.

Majka nam se nasmija i reče da je vrijeme za spavanje. Legli smo na deke, a majka nas je pokrila velikom plahtom. Majka je legla pored mene, a ja sam osjetio i čuo kako plače. Nedžad i Sandra su zaspali, ali ja nisam mogao. Osjećao sam kako mamine suze pune boli, straha i mržnje padaju po mom licu. Gušio sam se u njima. Materine suze su bile gorke, bez imalo nade i želje za daljnim životom. Onda sam se natjerao da zaspim, jer te suze više nisam mogao podnijeti.

Ogavni smrad me je probudio. Nisam ni otvorio oči, a smrad mi je već parao nosnice. Shvatio sam da sam bio prekriven, pokrvien i dekama i plahtom. Skočio sam na noge i ugledao oko sebe osakaćena i krvava tijela. Želudac mi se digao, imao sam osjećaj da ću povratiti. Tada sam shvatio da je onaj ogavni smrad bio smrad tijela. Taj smrad je u sebi sadržao bol i mržnju, ali i strašnu smrt zato je i bio toliko ogavan. Shvatio sam da majke, Nedžada i Sandre nema. Natjerao sam da pogledam svako tijelo i da ustanovim da nijedno tijelo nije pripadalo majci, Nedžadu ili Sandri. Na sreću nije, ali pronašao sam tijelo jednog svog amidže. Bilo je golo i na glavi nije imao pola kose. Bilo je svo krvavo i smrdljivo. Suze su mi počele kapati sa lica na tijela. Nisam više mogao da gledam to. Istrčao sam iz kuće i na livadi, udaljenu možda oko jedan i po kilometar, kako desetak ljudi stoje na livadi preplašeni i uplakani. Oko njih je bilo mnogo, mnogo krvavih tijela, tek umrlih. Petorica vojnika su na nišanu imali sve ljude. Derali su se na ljude i psovali im, zezali su se s njima i smijali njihovoj nesreći.

Prepoznao sam svoju majku i tetku kako stoje među živim ljudima. Trgnuo sam se od pucnja. Jedna je žena pala među ostale mrtve, metak ju je pogodio u glavu. Krv je prsnula i poprskala sve oko sebe. Neke žene su vrisnule kada ih je krv dotakla. Vrisak je im je bio pun boli, poniženja, tuge, straha i mržnje. Kada je jedan vojnik nanišanio moju tetku shvatio sam kako ih mogu spasiti. Trebao sam samo stati na minu i kada to vojnicima odvuče pažnju žene će se razbježati. Bilo me je jako strah pa sam počeo okljevati. Oblio me je hladan znoj. Opet sam čuo pucanj. Tetka je pala u krv. Tada sam vidio da su nanišanili moju majku i tada sam bio siguran da ću to učiniti.

Ugledao sam udubljenje u zemlji,zaklopio oči i zakoračio.

* * *

Sjećam se da je prasak bio užasan. Čuo sam vrisak i još par pucnjeva. Žene su se razbježale, a vojnike je uhvatila panika i krenuli su pucati na sve strane. Opkolila me tama. Osjećao sam groznu bol. Želio sam vrištati, derati se, zapomagati, ali nisam smio. Onda bi me vojnici pronašli i ubili me. Osim ako me ovo ne ubije. Šutio sam stitnustih zubi. Zatvorio sam oči i počeo tiho plakati. Onda me opkolila tama. Bol je prestala, sve je utihnulo. Nisam ništa osjetio samo sam zatvorio oči i zaspao.

Znam da nisam zaspao. Pao sam u nesvjest. Kada sam se probudio nisam mogao ustati. Nisam osjećao noge niti nožne prste. Pogledao sam prema nogama i vido da ih nemam. Suze su mi krenule padati niz lice. Vrisnuo sam i počeo se koprcati. Onda mi je prišao čovjek u vojničkom odijelu kojeg nisam poznavao. Šapnuo mi je da će sve biti u redu i onda mi je dao inekciju. Nakon par minuta zaspao sam.

Više se ničega ne sjećam iz rata.

Svaku noć kada zaspim sanjam, čujem i vidim mrtvu djecu,ljude i životnje. Čujem vrisku i plač. Opet čujem prasak i pucnjeve. Opet izgubim sve vrijedno. Opet proživim sve grozote, svaku noć.

Više nikada nisam vidio oca, amidže, dajdže i tetke. Nisam vidio ni brata ni sestru ni dajdžince, strine i tetke. Jedino od familije mi je ostala majka. Sada imam trideset i dvije godine. Imam dvoje krasne djece i ženu koja me voli. Jedino što nemam niti ću više ikada imati su moje noge i familija.

Nikada više neću trčati ni hodati. Čitav život sjedim u kolicima. Invalid sam i uvijek sam negdje po strani, ali to mi ne smeta.

Da nisam učinio ono što jesam, da nisam bio hrabar izgubio bi i majku i možda bi i mene na kraju ubili. Zato mi je svejedno što nemam noge, jer sada imam nešto što sam mogao izgubiti; familiju.

Moje djelo me naučilo koliko bolno može biti žrtvovati se za nekoga, ali me i moje djelo i dan danas tješi.

„Hvala, ti!“-reče mi majka.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

 

(Visited 72 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments