Dijete u čovjeku nikada ne miruje

11 mar
Milica Ivković

Kažu da je djetinjstvo najbezbrižniji period čovjekova života u kome je sve dozvoljeno i u kome su nestašluci i iznenađenja nekako očekivani. Djeca su ta koja unose vedrinu u svačiji život, čiji osmijeh kao Sunce obasjava i grije druge.

Međutim, nešto se desi. Neću reći život jer ne može On biti kriv za sve promjene koje nam se dešavaju. Prije smo to mi sami, kojima nakona dvanaeste godine postaje glupo i čudno smijati se, koji odlučujemo da prestanemo obasjavati jer, Bože moj, „sad smo veliki“, već odavno idemo u školu. Treba odrasti, uozbiljiti se… Krivi smo jer tako lako podliježemo uticaju okoline i starijih, koji počinju da nam zavide na osmijehu i sreći.

Često sam govorila i govorim kako je najveće umijeće sačuvati dijete u sebi. Da, baš ono dijete koje je „krivo“ za gomilu leptirića u našem stomaku, ono dijete koje je naš najbolji savjetodavac, koje nas tjera da budemo nasmijani, da širimo pozitivnu energiju i da nikada ne prestajemo da sanjamo. To dijete je naš najveći prijatelj, jer je Ono u stvari mi. Mi kakvi smo nekada davno bili i kakvi, većina ljudi, više neće biti. Međutim, treba znati da dijete u nama nikada ne umire, ne iščezava – već se samo vremenom uspava usljed nekomuniciranja s njim. Ono čeka da se i mi sami probudimo i obratimo mu se.

Moje dijete u meni i dalje živi. Jako često mi se jasno ukazuje lik djevojčice duge plave kose s pletenicama, s kojom pričam i čije savjete rado slušam jer mi ne daju da izgubim onu dječiju radoznalost i kreativnost, ne daju mi da izgubim onu istinsku sreću djeteta, onaj osmijeh koji zrači. Moje dijete u meni, moja djevojčica, me nikada nije izdala. Ali isto tako, nikada nije prestajala da mi daje one luckaste savjete. Pa tako se ja sa svojih 15 godina jedno jutro probudih s namjerom da napustim svoju porodicu i krenem u sopstvene pohode. Sa 16, pak odlučih napustiti svoju zemlju i godinu dana boraviti u drugoj, učeći novi jezik, upoznavajući nove ljude, šireći sopstvene vidike. Sa 17 postadoh svjesna svega što nam ova naša država neprestano daje i naprosto se zaljubih u aktivizam i dobih epitet „seminarholičarke“… Šta mislite, kome je i ovo, između ostalog, palo na pamet? Dijete u meni nikada ne miruje, kažem vam! Nikada ne prestaje da sanja i ne odustaje. Pa to i jesu djeca, zar ne!? Ona je uporna i ne zna za riječ „nemoguće“ jer za sve uvijek nađe način.

Međutim, ne zahvaljujem se ja njoj samo zato što sam trenutno izuzetno srećna, mlada osoba, djevojčica od 18 godina. Već zato što je Ona jedina bila tu u godini kada sam izgubila nerođenog brata, baku i osobu koju sam ponajviše voljela – mog tetka… Zahvaljujem joj se jer je tada bila uz mene i učinila da shvatim da su oni negdje gore srećni, a da bih i ja to trebala biti ovdje. Učinila je da i sada jako često pričajući s njom vidim lik tetka, koji mi se smiješi i zadovoljno govori: „Dijete moje, uvijek mi budi srećna!“

Danas je jako teško čuti onaj glasni, iskreni osmijeh. Izgubili smo se u svijetu plastike i izvještačenosti, ali Ona mi ni dalje ne dopušta mirno da sjedim na jednom mjestu bez barem tapkanja nogom o pod. Ona me tjera da budem motivacija mladima i da im mojom pričom dokažem koliko je život zaista lijep, dragocjen i jedinstven i koliko ga treba živjeti punim plućima i istinski ga voljeti!

Obećavam Ti, djevojčice, da ću i na moju djevojčicu sutra prenijeti ovu radost i sreću kojima si me Ti naučila i da joj neću dozvoliti da izgubi svoje dijete u sebi.

I za kraj, završiću jednim citatom poznatog pjesnika, Mike Antića, koji kaže: „Puteva ima trista da se ode iz detinstva, a samo se retki sete da ostanu večno dete!“

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 45 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments