Dante Aligijeri

16 aug
Ema Demirović

Ljubav! Ta riječ mi zvuči tako čudesno, da mislim, sve što izvire iz ljubavi mora biti tako čudesno.

(Dante Aligijeri/ Dante Alighieri)

Ljubav. Šta je to ljubav? Da li je to samo neka riječ koja vam s vremena na vrijeme zaokupi misli? Često dolazimo u polemiku zašto smo uopšte živi. Zašto dišemo, zašto smo stvoreni i koja je to naša svrha? Pitamo se šta dolazi poslije smrti. Napušta li duša tijelo i gdje ona odlazi? Da li su to oblaci od pamuka koji predstavljaju Danteov raj? Da li je to plamen koji gori u nama ili možda samo put kajanja?
Ako se zapitamo često, šta je ovo sve, šta je to raj i pakao, zašto smo baš ovako oblikovani, da li su nas oblikovale Božije ruke ili ipak nešto skroz drugo, zašto onda negiramo ljubav? Zašto je odbacujemo kada nam ona pruža ruke na mnoge načine? Postavljam vam mnogo pitanja i ponekad zvuči kao da mi je u glavi velika zbrka. A i nije daleko od toga. Moje misli su satkane od boli i suza, ali isto tako od nade i ljubavi. Kako da vam opišem tu ljubav? Kako da vam dokažem da sve što dolazi iz nje, predstavlja neko čudo? I mnogi će da je negiraju, tu ljubav… Mnogi će reći da je ljubav nevidljiva u okeanima problema. A mi u životu mnogo toga činimo nevidljivim. Probleme sklanjamo sa strane da bi sebi dozvolili da dišemo. Zašto onda to isto činimo i sa ljubavi? Zašto sebi uskraćujemo svijet samo da bi dotakli nešto nama nepoznato. Zato što smo ljudi. Oblikovani smo tako pažljivo i nježno. Oblikovani smo tako isto, a ipak tako drugačije. Posjedujemo iste ruke koje mogu da ugriju čitav svijet ako to požele, a ipak odbijamo. Od čega mi to bježimo? Šta nas to boli? Koja je to naša slaba tačka? I opet vam postavljam pitanja, ali vjerujte, svi vi znate odgovor na njih. Ako vas pitam, da li ste ikada u životu voljeli, da li bi znali odgovor na to? Hoće li to biti samo onaj kratki odgovor, ili ćete ipak stati, duboko udahnuti i sjetiti se neke uspomene? Kada bi samu sebe upitala to, ruke bi počele tresti od nekog nepoznatog uzbuđenja, oči bi mi zasijale nekim stranim svijetlom, a riječi bi nestale. I ne znam zašto je to tako. Često čujem da tu ljubav tako opisuju. I često zapitam sebe kako da znam je li to ona prava. Da li je to neki fizički odraz ili ono što se duboko krije u čovjeku. Ako vas pitam da li čovjek umire zbog ljubavi, šta ćete mi odgovoriti? Ili ne. Možda bolje da probate odgovoriti sami sebi. Zapitajte se šta je to smrt. Da li tada samo tijelo umire ili i mi sa njim? Možda vam zvuči čudno kada kažem mi. Možda se zapitate zar čovjek nije tijelo i duša u jednom, ali nije. Čovjek je mnogo više od tijela. Čovjek mora biti više od toga da bi mogao barem probati razumjeti koncept ljubavi. Sjetite se Werthera. Neki bi rekli da je kukavica ili možda čak i luđak. Oduzeo je sebi život zbog ljubavi. I onda se dovedemo u situaciju kada razmišljamo, pa ako je ta ista ljubav tako čudesna i divna, zašto zbog nje nestajemo. Opet vas pitam, vrijedi li zbog nje umrijeti? Tko sam ja da mi date odgovor na ovo pitanje? Samo još jedna duša željna te ljubavi. Možda čak ni sebi ne želite dati taj odgovor. Možda ne možete, a možda ne smijete. Toliko tih “možda”. Ne dozvolite da vam se život ikada svede na tu riječ. Ovaj život nije upitan, on je ono jednostavno, jeste ili nije. Toliko od njega činimo kompleksnu stvar, a on je ustvari kao dijete. Tu je, u našim rukama da ga oblikujemo kako god želimo. I možda vam skrećem s teme pričajući o tom životu i smrti i dušama, ali jednostavno, to je sve jedna velika cjelina. Razmišljam šta da vam kažem o ljubavi jer sam još uvijek jedno dijete. Jedno dijete izgubljeno u svojim mislima. Kao što je Goethe rekao “Zbirka anegdota, misli i aforizama za svjetskog čovjeka je najveće blago, ako ih zna u pravo vrijeme i na pravom mjestu ubaciti u razgovor i ako mu u tom trenutku padnu na pamet”. A toliko toga mi trenutno pada na pamet, a opet pred ovom kutijom osjećanja ostajem bez riječi. Možda vam se moje riječi čine kao gomilu nejasnoća na jednom papiru, a ipak mislim da je to ljubav. U isto vrijeme nam je toliko nejasna i nepoznata, a opet tako jednostavna i potrebna. Ako spomenemo uspomene koje dolaze iz ljubavi, smatram da su nešto najljepše što možete priuštiti sebi. Ja svoje uspomene tražim u očima meni posebnih osoba. Neću reći voljenih jer smatram da osjećaj ljubavi vremenom može izblijediti. Ljubav je nešto što se gradi svakog dana i što se oblikuje vrijedno isto kao ljudsko tijelo. A što se tiče tih uspomena koje nalazim u očima, pa oči su bolji svjedoci od ušiju. Oči se sjećaju kako izgleda sreća, koje je ona boje i kako izgleda.
Ovdje polako želim da vam završim svoju priču. Ona ima još mnogo nastavaka koje možda i saslušate jednog dana. A ako se pitate kakvu sam vam ja to priču ispričala, pa na vama je da shvatite. Pred nama je jedan dug život, čak i ako ljudi kažu da je kratak, protivim se tome jer jedan momenat nema rok trajanja. Jedan momenat sreće i ljubavi nema čak ni jednu jedinu etiketu. On će trajati koliko mu mi dozvolimo. Ponekad jedna sekunda ima mogućnost da traje satima, danima, godinama. To je sve u nama. To je ono što ljubav stvara. Ona čini nemoguće mogućim i nesavršeno potpuno savršenim. Ljubav donosi toliko toga u nas život. Ona je dom našoj boli i staračkim borama. Ona je dom uspomenama i divnim pričama. Ona živi u nama čekajući da je probudimo. Tu je da sebe da cijelu svima. Ona je tako…nesebična. Ljubav je tu za vas da je pozovete u svoju dušu. I pozovite je nekad. Pogledajte šta ima da vam ponudi i da vam pokaže. Ona, zaista, čini čuda.

—Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 26 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on google
Google

Comments