Dani proslave

22 feb
Asja Spahalić

Slatki miris probeharalih voćki oživljavao je usnulo jutro i brisao miris alkohola koji se stopio s vazduhom još prethodne noći. Dok su se ljudi umivali, neispavanih i podbuhlih lica, gladne kokoške su trčale za sitnim bubicama i mrvicama na zemlji. Komadi mesa i hljeba, zalutali pod stolove tokom sinošnjeg slavlja, bili su i više nego gozba za ovčarske pse koji bi, dok su nerazbuđeni dječaci-pastiri trljali oči, dotrčali da se pogoste ostavljajući stado da se razbježi. To bi izazvalo galamu i glasno gunđanje starijih, zbog čega bi se psi pokunjeno vraćali bježeći od naleta dječačkih štapova da iznova okupe stado, a tu bi priliku iskoristile lijene mačke kupivši njihove zaostale ostatke. Životinje nije bilo briga za stroge oči koje ih promatraše sa drvenih idola nadvijenih ispred stolova.

Bili su to molitveni idoli devet bogova i tri boginje.
Svaki idol je bio napravljen od stabla drveta, visine deset laktova s izrezbarenim božijim licima. Jedino je jedan idol bio položen vodoravno, isklesan da predstavlja starca koji spava na boku. Taj idol bješe postavljen ispred ostalih na sredini, a njegovu važnost su isticale i kovanice i cvijeće pobacani oko njega i po njemu.

On predstavljaše Svaroga.
Vrhovnog boga.
Praoca svih i svega.
Stvoritelja bogova i ljudi, zemlje, mora i Nebesa.

Prolazivši putem, svako dijete i odrastao čovjek bi se pomolio njegovoj prikazanoj pojavi potaknut mirisom koji im okretavši nosnice ka njemu.
Niko od njih nije primjećivao blistavo nasmijanu boginju koja je, poput kraljice, sjedila na ravnom vrhu njenoga idola. Zarivši biserne zube u slasno meso crvene jabuke, ustala je i svoju nogu okupanu suncem je ispružila kako bi zakoračila na idol do njenog. Čim je objema nogama stala na vrh Moraninog idola, noćna boginja se pojavila do nje stvorivši se iz čistog zraka.

„Sestro, nisi li malo prestara za ovakve igre?“-zarežala je Morana otkrivajući svoje duge vučje očnjake.
„Ti se ne znaš zabavljati, sestro.“-zacvrkutala je ova, okrenuvši zglob ruke, u kojoj je držala zagriženu jabuku, za puni krug, a jabuka je iščeznula kao da nikada nije ni postojala-„Daj, nasmiješi se! Uživaj u životu! Baš je lijepo jutro!“-Morana je, smrknuvši obrve i prekriživši ruke, okrenula glavu na stranu-„Zar ne osjetiš polet radosti i ljubavi?“

„A kako da osjetim bilo šta i uživam u životu? Ja odnosim život, tako da, molim te, sestro, prestani da me izazivaš.“

Iako joj je glas bio miran, sijevala je očima na Vesnu, iznervirano kandžama prolazeći kroz kosu.

Vesna, kao i uvijek, joj se jednostavno osmijehnula. Kažiprstom joj je dotaknula hladne i usne, a Morana je mogla da osjeti kako joj se očnjaci povlače.
„Mogla bi uživati u životu kada bi iskusila mogućnosti koje ti on pruža.“

Crnokosa boginja je tužno pogledala u svoje šake koje su, napokon, izgledale normalne, ali njihovo beživotno blijedilo ju je napominjalo da ona nikada ne može biti normalna. Ili lijepa.

Samo jedan pogled na njenu sestru koja bi izgledala poput sna snova svakog čovjeka i kada se ne bi trudila, izazivao je bolnu patnju i duboku ljubomoru.

Uvijek sretna, zauvijek lijepa. Vječno voljena. A ja? Jedino je moj snijeg lijep, a i on donosi smrt, pomislivši to, skočila je sa svoga idola na sve četiri tako napustivši Vesnin čarobni krug i povrativši svoja vučja obilježja koja su je naruživala.
Ljutito je pogledala u sestru, oko koje je sijala zlaćana svjetlost neba, poželivši da i Vesna izgubi sve što ona nema.

„Opet su mi napravili samo jednu glavu! Pa je li to moguće?!“-ispred jednoglavog Triglavogov idola, stajao je sam on sa istim nezadovoljnim izrazom lica na sve tri glave.

„Mislila sam da si na to već navikao, Lave.“-obratila mu se Vesna, stvorivši se do njega.

Okrenuo se cijelim tijelom prema njoj, ruke ispruživši u znaku pitanja koje mu se protezalo na licima.

„Šta hoćeš? Koliko si ružan, mogli su da te nikako ne naprave.“-govorila je Morana, prilazivši im, kandžama češljalavši dugu kosu.

„Pa da, nije mi dovoljno što mi prekriju oči…“

Desna glava boga Triglava, od milja zvanog Lav među braćom i sestrama, predstavljala je Nebo i nosila je lice prelijepog plavokosog mladića, očiju koje su mijenjale boju kako bi je mijenjalo i nebo. Srednja glava, zemljanosmeđe kose i travnato zelenih očiju, promatrala je Zemlju, a lijeva glava, ukrašena noćnocrnom kosom i sivim očima, je bila zadužena za Podzemni svijet.

„Nisi li zaboravio ovo?“-Vesna ga je bocnula kažiprstom u prsa za čime je uslijedilo nastajanje zlatnih poveza preko Triglavovih usta i očiju-„Razljutit ćeš oca ako ih ne budeš nosio.“

Ti zlatni povezi, dobijeni od Svaroga, su ga spriječavali da vidi i priča o grijehovima ljudi koje je izuzetno volio, a bili njegova moć mu je omogućavala da i dalje može da vidi božanski svijet i nesmetano razgovara.

„I bolje ti je da ne vidiš koliko tvoji štakori zaudaraju na pohotu i mržnju.“-Morana je povukla nos njegovog zemaljskog lica.

„Volio bi da su mi i uši začepljene pa da tebe ne čujem, rugobice.“-odgovorila joj je crnokosa glava.

Prije nego što je uspjela da ga ogrebe, kao što je pošla, Morana je isparila vrativši se u Svarogovo carstvo.
„Baš ste nezreli, djeco.“-Vesna i Triglav su se okrenuli prema idolu koji je stajao tačno iza Svarogovog, da bi susreli svoje poglede sa bogom gromovnikom.

„Dobro jutro, Perune.“-veselo mu je poželila Vesna, ali ostarjeli, mudri bog joj nije uzvratio osmijeh.

„Vrijeme je da se vratite kući.“-rekao je prije no što je još jedanput udario drvenim štapom, u obliku munje, od svoj idol tako ispraivši brata i sestru kamo je poslao i Moranu.

Ozbiljnog izraza lica je promatrao naselje, skupljavši snagu da se upusti među ljude i pronađe Svetovida. Svetovid se spustio sa Neba da bi odgovorio na poziv starog vračara kojemu je spasio život još kao dojenčetu. Međutim, Perun je smatrao da su se bogovi već dovoljno miješali sa ljudima.
Želio ih je sve na okupu. Sve i sad’. Tamo gdje je sigurno i gdje on može paziti na njih.
Iako su se razonoda i divni vedri proljetni dani mogli osjetiti po strujanju vjetra, Perun je znao bolje od toga. Osjetio je prijetnju koja se nadvila nad njih i neprijatelja kojeg neće biti lahko poraziti.

Udahnuvši duboko, stavio je kapuljaču svoga plašta i našao se u vervi razbuđenog naselja.

Prolazio je kroz ljudska bića, proziran i nepostojan za njih, ne osvrčući se ni za kim od njih. Jedino je na kratko zastao, dopustivši sebi da pogleda u djevojku duge plave kose koja nije pripadala u ovo naselje. Pogledi su im se sreli, ali samo na trenutak vremena, a Kalina to nije ni zapazila. Kako i bi kada ga nije vidjela? Kada mu je okrenula leđa, Perun je nastavio svojim putem dugo razmišljavši o njenoj sudbini.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 42 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments