Današnje vrijeme

19 apr
Belmin Ramić

Ne znam kad sam zadnju put napisao riječ, ali znam da nisam stavio tačku, neke stvari će zauvijek biti nedorečene. Opet me misli tjeraju da pišem, duša želi olakšanje, a srce želi mir. San mi neće na oči, noć je tamna nema ni mjesečine. Ponekud se vidi slab sjaj zvijezda koje žele da probiju tmurne oblake. Nema ljudi, ne izlaze iz kuće, boje se bolesti, strah ih hvata. Tek sa je izašla na vidjelo ljudska pohlepa, sebičnost i nemar za druge. Sad se vidi ko ima dušu a ko je nema. Ne čudi me ova sebičnost što je vidim, očekivao sam je kao nešto neizbježno što bi se moglo desiti istog trena, a nije, čekalo je tiho u mraku svoj uspon a sad je izašlo na vidjelo pokazivajući šta je zaista, otkriva svoju najgoru stranu. Zaboravljamo na druge, čija se sreća zasniva na sitnici. Poput osmijeha, tople riječi ili još bolje rečeno ljudskosti. Ljudskost, zapisah tu riječ zaustavih ruku posle zadnjeg slova, ne mogu da opišem ovaj nemir što je nastao kao uzrok jedne na izgled obične riječi, ta plemenita osobina što se gubi svakim danom, izmiče nam poput vjetra i ne možemo da je zadržimo, osjeća se u tragovima ali ne u tolikoj mjeri kao prije. Strah mijenja ljude, tjera ih na zlobu, ponekad rade pomalo sulude stvari za normalnog čovjeka. Pitam se zašto nismo ostali djeca, bilo bi bolje i za nas i za ovu zemlju, ne bi nas brinula ova bolest što se širi, uživali bi u igranju i svaki put iznova zaboravljali na vrijeme. Sjedim na istom mjestu, čitavu noć sam proveo tu. Sam. Čekao novo jutro i novu nadu da se rodi. Mučila me je misao zvana ljudskost, opsjedala me čitavu noć, nije mi dala utonuti u san. Nemam kome da se žalim, samo ova hartija ispred mene trpi svo moje nezadovoljstvo i ogorčenost na postupke ljudi. Oduvijek su željeli sve za sebe, ne kaže se džabe : „Ako želiš da vidiš kakav je ko čovjek, daj mu novac i vlast u ruke“. Volio bih da je ovo san, da mi neko probudi dušu da odem i ovog košmara što se zove moderan život. Pitam se kakvi su to ljudi što jedva čekaju da nekog povrijedi , da se uzdižu na nečijoj muci. Smeta mi osuđivanje na neviđeno, koje se zasniva samo na riječima prenesenih od usta do usta. Ako kažemo nešto valjda treba da imamo i jak argument čime će ta tvrdnja biti tačna, ne volim ove maske što se nose na licima, kako da ti vjerujem ako nosiš masku? Ko si ti čovječe što pričaš laži? Pokušavaš ovaj narod na zabludu da navedeš. Molim te šuti, pametnije je da šutiš, ako ne znaš istinu nemoj govoriti laži. Svi smo siti laži i prevara a opet nasjedamo na isto. Zašto, pitate se? Čovjeku je laž bliža i nekako je ljepša, a ko ne bi nešto lijepo da ima, sa druge strane gorka i surova istina nije toliko omiljena među ljudima. Kao da je istina prokletstvo svi bježe od nje. A zašto onda osuđujemo, imamo li pravo na to? O ti čovječe što si sitna mrva na ovom svijetu zar se ne stidiš svojih laži, zar nikad ne osjetiš grižnju savjesti zbog lošeg učinjenog. Opet se vraćam na ovu bolest što nam ulijeva strah u kosti ili bolje rečeno sve priče o njoj koje nam ulijevaju strah. Ne treba biti sebičan i grabiti samo sebi, treba nekad barem u mislima da se poistovjeti sa siromahom, da makar na taj način osjetimo kako je njima, mnogo ih je na ovom svijetu, više nego nas, zašto ih onda ismijavate. O ti što pokušavaš biti čovjek na taj način znaj da to nikad nećeš postati.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 58 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments