Prepun autobus. Vrelina. Ona prava avgustovska. Turisti i domaći, svakodnevni ljudi.
Jedni žure da vide najpoznatija mjesta u gradu, da fotografišu, da probaju hranu i da
za par dana kada se vrate sve to zaborave. Ostane kao živo sjećanje da stoji
fotografija na instagram-u.
Drugi to viđaju svakodnevno, ali ne žure sa slikama, trče kući sa posla, trče da se
odmore i sutra opet u isto.
Svi su u svojim brigama.
Sjedim na zadnjem sjedištu autobusa i slušam „Da sam ja netko“. Pjesma svira, misli
lutaju. Kako se to bude neko? Znači li to moć odlučivanja u ime manjega i
nemoćnoga? Dizati ruke na nekoj sjednici? Imati plavu krv? Pokrenuti biznis? Biti na
dobroj poziciji i ne raditi ništa?
Ispred mene je starica. Svojim drhtavim rukama čvrsto drži buket cvijeća. Neko će
dati taj buket svojoj unuci koja je danas diplomirala. Neko je ta starica.
U autobusu je i neko ko je krenuo na treći sprat bolnice, sa kesom svježeg voća, za
drugaricu koja je gore već dan peti.
Neko je izašao u grad da plati račune, pa je usput ponio i račune komšinice preko
puta, jer usput mu je.
Neko je pomogao onom momku, koji nosi bijeli štap, kada je ulazio u autobus.
Neko je ustupio mjesto onoj trudnoj ženi i odlučio stajati naredne tri stanice.
Djevojka pored vrata osmjehuje se na poruku mobitela. Neko joj je odlučio uljepšati
dan.
Neko će onom turistu objasniti kako će doći do traženoga mjesta nakon izlaska na
stanici.
Neko ovdje žuri da odnese indeks kolegici koja je od ispita i stresa zaboravila isti.
Nakon položenog ispita njih dvije će na kafu, a neko će im poslužiti osmijeh uz kafu.
Neko s tetoviranom rukom i pirsingom na nosu se pomjerio do prozora i oslobodio
mjesto nekome ko ima mahramu na glavi.
Momak grize usnu i gleda kroz prozor da prepozna ulicu u kojoj ga neko čeka.
Jutros mi je neko zadržao lift.
Neko je izgubljeni novčanik predao vlasniku i sretan se vraća kući.
Neko drži indeks s upisanom desetkom, a na mobitelu čita poruke ponosnih roditelja.
Neko se upravo vraća sa psihoterapije, išao je tamo da udahne mir i nauči izdisati
sve životne nemire.
Neko steže torbu u kojoj su napokon pozitivni nalazi od hemoterapije, taj neko je
pobijedio u borbi za život.
Neko ko se zove Enis je krenuo nekome ko se zove Robert, vozi se pet stanica da bi
sa najboljim drugom odigrao partiju šaha. Jer za njih imena nisu prepreka.
Neko se upravo vozi na drugi posao da bi platio kćerki troškove fakulteta.
Neko posmatra građevine kroz staklo i podjednako se divi crkvi, džamiji, sinagogi.
Autobus pun ljudi-skriveni talenti, životna razočarenja, ožiljci ispod odjeće, ali svako
je „neko“ u nečemu. I svi putujemo na suđene stanice.
Neko možeš biti svakodnevno. Neko bez fotelje. Neko bez titula ispred imena. Ne
treba ti vlast. Ne treba ti diploma. Ne treba ti bogastvo, ni porijeklo. Ti si neko kada
god poželiš. Topla riječ, ruka, zagrljaj i osmjeh.
Kroz život ideš očima punim ljubavi. Možda ne promijeniš svijet, ali ćeš mu darovati
boljega sebe. Pjesma svira posljednje taktove, a ja osjećam mir u duši. Tu gdje sve
počinje, ta lična revolucija.
Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba.
