Znaš, rado bih krenula ispočetka.
U novoj koži,
u novom tijelu,
sa drugom dušom,
bez prošlosti.
Da mi srce barem jednom
bude mirno,
bude na mjestu.
Rado bih se ponovo rodila
u nekom drugom univerzumu,
nekoj drugoj planeti,
daleko od moga grada.
Znaš,
tužno je kada te ništa ne veže,
kada te ništa ne tjera da ostaneš.
Nešto zbog čega bih se vratila
ne postoji.
U sopstvenoj koži
kada se osjećaš poput stranca,
nestaje život,
nestaje i tuga i sreća,
ostaje samo prazno mjesto
za nešto novo.
Što će možda doći a možda i neće,
možda će biti bolje
a sigurno neće biti gore.
Jer gore ne može.
I ako ima gore od najgoreg,
čeka nas,
i neće pobjeći.
Nema gdje da ode.
Zaključano je u nama,
ne da se.
Kao da je ušiveno u našu kožu
čeka da se sve smiri,
da budeš sretan
i onda isplovi na površinu
da pokvari trenutak.
Da razbije stakla i polomi srca,
i uvijek se vrati
kada mislim da sam jača od toga.
Da sam prerasla.
Dođe mi nepozvan
taj osjećaj,
stvori se iz čista mira.
I ponovo pokušavam da ga prerastem
i pokušavam jače,
i više,
i bolje,
a možda nekada zauvijek i ode.
