Da li manje boli kad se lažemo?

19 dec
Dalia Beridan

Vodilja ljudskog uma, svakog individualno, rađa se i izrasta iz bremenitih temelja ličnih spoznaja koji rijetko
dopuštaju lomove i dobrovoljno prihvatanje promjena. Pojedinci, imajući svoje uporišne temelje stečene u često
bolnom procesu sazrijevanja u okolnostima u kojima žive, grade stubove čija visina je direktni pokazatelj njihovog
stanja svjesti, kako pogleda na svijet, tako i načina razlučivanja istine i laži. Prozor realnosti je referentni okvir tim
stubovima – pa oni umovi koji su ispod neće razumijeti veće stanje svijesti koje će njedriti skup riječi sa smislom,
i njihovu istintost odnosno neistinost, dok sa druge strane „prozora“ bivaju umovi koji „upravljaju“ drugima.
Laži, lijepo upokovane u omot „istine“, iskušavaju svakog pojedinca, pa i one koje ih tvore i izgovaraju, samim
tim i potencijalno manipulišu ljudima. Na kušnji su ljudi koji ih primaju – na svakome pojedinačno je da li će
pomoću svojih izgrađenih stubova, koji čine snagu i slobodu njegovog uma, shvatiti realnost i skinuti masku
neistinite tvrdnje i otkriti laž, ili će tvrdnju, kao takvu, ma kakva god ona bila, prihvatiti, bez kopanja ispod tepiha
podsvijesti za njenim dubljim značenjem i bez ispitivanja validnosti. Pitanje je uzročnik tog slijepog i naivnog
vjerovanja.
Da li vlast, kao recimo pametna skupina umova tajnovito i precizno kontrolira umovima slabijih govoreći im lijepe
laži, svijesno ili nesvijesno sputavajući ih i ne pomažući da pomjere vidike svojih temelja i uvjerenja ka boljim, a i
u drugom slučaju pojedinci koji postižu isti efekat – zlonamjerni cilj lažnog prijatelja onom koji ga smatra pravim,
prouzrokovan željom za ličnom koristi. Većina političara ne koristi svoju moć da vode prosvjetljujući narod, nego
samo da realiziraju planove ličnog interesa i racioniliziraju laži koje smatraju najboljima za društvo. Ta lukava
pojava ne živi samo u politici, jer da živi, takvi pojedinci bi davno „spali“ sa svojih funkcija, na žalost i štetu svih,
to je potpuno normalizovano u društvu, pa ljudi čak i nesvjesno u različitim aspektima svojih života primjenjuju
isto. U prirodi čovjeka i njegovog uma bi trebala biti težnja ka razvoju kompletnog čovječanstva ili barem zajednice,
i samim tim bivanja humanim. Živjeti u državi čiji to nije cilj je poražavajuće, samo što su neki svojim stubovima
daleko ispod prozora realnosti da bi to shvatili. Laži koje govori vlast bilo koje države štete, tihim tapatom sporo
ubijaju moralni integritet i napredovanje iste.
Posljedice te lijepe, neistinite tvrdnje – zablude, zatajenja i prekid razvitka umova pojedinih ljudi koja ona stvara,
ne ostavljaju prostora da se teži ka boljem, shvata se koliko je gorka istina istinski bolja za čovječanstvo – koliko
god neko ne izvlačio korist podizanja ega i koliko god ona bolna bila. Jednom kada se proguta zamorni kamen
istine, nastavljanje sa životom nije sabotirano. Vjerujući u nju samo zato što je laka za probaviti, remeti balans
postojanja i nikada ne rješava problem oko kojeg se vrti i statira na istom mjestu.
Gorka istina može da liječi, tjeranjem uma na preispitivanje, „obaranjem s nogu“ i rušenjem vlastitih zlonanosnih
stubova sagrađenih na temeljima društva koji djeluju kao zatvor. Njena gorčina je na prvi pogled destruktivna, ali
je na duže staze ona koja je dobronamjerna, kao medicinski lijek ružnog i oporog okusa koji dovodi do ozdravljenja.
Pričajući o gorkim istinama realnog svijeta, svaki pojedinac pravi male korake u mijenjanju svijesti i odmicanju od
samopropasti umova koji čame među vlastitim zidinama zatvorenih vidika doprinoseći tako građenju procesa
svojevrsnog puta ka kolektivnom napredovanju.
Zato, dođi.
Dođi i pruži svijetu svoje ruke istine.

—Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 1 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on google
Google

Comments