Da imam magični štapić – polomila bih ga

8 mar
Edna Mulić

Svoje borbe vodimo sami i naša je glavna uloga, ali šta je drvo bez korijena? Isto što i čovjek bez oslonca.

Vjerovatno ste do sada pomislili bezbroj puta šta biste učinili da imate moć da popravljanja stvari. Da vratite vrijeme, uočite problem i boom – magičnim štapićem brzo i lako promijenite stvari, ljude, situacije. No, ako baš taj moment promijenite, da li ćete ostati na mjestu na kom se trenutno nalazite? Da li ćete biti baš ono što ste u ovom trenutku? Ili vas je vaš magični štapić baš kao i u svakoj bajci zaboravio napomenuti – ispravljanjem trenutka promijenili ste i svoj naredni korak i ništa neće biti isto. Sada kada znate pravila igre magičnog štapića, da li biste stupili u neizvjesnost i pokušali ponovo? Da ga pronađem polomila bih ga. Zašto bi jedan štapić određivao sudbinu koju krojim.

Zašto čovjek priželjkuje moć čarobnog štapića?

Po svojoj prirodi čovjek ima tendenciju da se kaje, pati i traži odgovore na razna pitanja. Da oklijeva, kune i žali zbog svoje prošlosti i svih onih koji su ga doveli baš tu gdje je sada. Uvijek je lakše pomisliti na soluciju poput čarobnog štapića i sreće koju može donijeti, ali da li je čovjek stvoren da bude satkan samo od sreće i radosti? Šta sve ne bismo naučili o sebi i životu da nije bilo neugodnih iskustava ili da smo sva neugodna popravljali instant štapićem. Nikada nisam voljela biti žrtva, čak sam se povremeno voljela isticati ukoliko sam u nečemu bila dobra i voljela sam biti dominantna. No, tinejdžeri nekada baš nemaju osjećaja za empatiju i razumijevanje. To je danas zaista važno jer možda baš vaše dijete iz svog neznanja i nerazumijevanja danas povređuje nekoga. Ja sam bila desetogodišnjakinja koja je rano zaplovila u svijet okrutnosti. U jednom trenutku sam se našla u kutu i željela sam da me nema. Mislila sam da bi bolje bilo da me nema. Flašice su letjele prema meni u razredu. Noćima sam kroz suze pričala s majkom, obavljala razgovore sa razrednom jer to je ipak faza koju jedna perspektivna djevojčica treba da izgura. Oni su samo okrutni i nevaspitani. Sutra ću završiti školu pa će sve to proći, kao da nikada nije bilo. A do sutra cijeli jedan život pun straha, stida i krivnje. I tada sam po prvi put poželjela čarobni štapić. Ali život nije bajka. Bilo je nasilja. I nikada nije niti će moći biti obrisano. Otac nikada nije znao za ,, ženske probleme ” jer je sa majkom uvijek lakše pričati i plakati, a i otac bi zbog svog djeteta mogao burno reagovati. On nije znao, ali je on zapravo izgurao moju borbu. Uvijek moraš hodati uzdignute glave, ponosno i sa osmijehom. Nije ti potrebno ničije priznanje, ako znaš ko si i koliko vrijediš – govorio je. Boreći se s riječima, podsmijehom, povređivanjem i svakodnevnim suzama ponavljala sam sebi: Ti znaš ko si. Jednog dana ćeš uspjeti i to će biti njihova najgora kazna, a tvoja najveća nagrada. Čarobnog štapića opet nije bilo da obriše suze, zacijeli bol. Učila sam kroz život na teži način. Ali to je jedini put koji se svima nudi. Svako mora iz svog poraza napraviti vlastitu pobjedu. Nisu vrijedne nikada materijalne nagrade nego one unutrašnje, onaj osjećaj kada shvatite da ste uspjeli pobijediti u borbi sa samim sobom i da vam u tome nije trebao nikakav čarobni štapić.

Zanimanje biti čovjek

Moj tim je bila moja porodica, a kasnije i moj partner koji mi nije dao da odustanem od sebe čak i kada sam mislila da je to jedini izlaz. Svoje borbe vodimo sami i naša je glavna uloga, ali šta je drvo bez korijena? Isto što je čovjek bez oslonca. Ukoliko ste prijatelj, partner, roditelj, poznanik – odbacite sve uloge koje je neko odredio i budite samo jedno – čovjek. Nikada ne znate sa čim se neko bori i koliko je teško breme na njegovim leđima, ne pitajte ga ni za godine, ni ime niti odakle je. Saslušajte, ali zaista – saslušajte. Nekada je pražnjenje zapravo punjenje baterija kako bismo nastavili dalje.

Čarobni štapić je unutra

Nasmijte se onome ko vam nikada nije bio jasan. Čovjek nelagodu i nejasnoću osjeća sa razlogom, možda vaš osmijeh nekoga baš danas pokrene. Nije vam potreban čarobni štapić kada imate svu moć ovoga svijeta u sebi. Unutar vas je čarobni štapić koji vas uči sporo, ali dostižno da budete ono što jeste i da budete sigurni u svoje korake i iskušenja koja su vam na putu. Postoji razlog zašto u životu nema čarobnog štapića. Bez njega imamo priliku da brže i bolje učimo, jasnije vidimo i čujemo i da vjerujemo u sebe te spašavamo sebe jer su svi drugi zauzeti spašavanjem samog sebe. Svaki dan je nova borba, neka vam život bude igra koju svakog jutra iznova unaprijeđujete. I nemojte biti zarobljeni svojim tijelom, godinama, poslom ili državnom situacijom. Ja sam samo djevojka koja je tek zakoračila u svijet odraslih, a nekada dodaju da sam odraslija od pnih starijih od mene. Stvorite svoj svijet i ne pričajte nikome o njemu, a i ako nekoga pustite – oprezno. Ono što ste sami stvorili i za šta drugi ne znaju, nikada ne može biti srušeno. Bolje je boriti se i gubiti bitku nego nikada se ne izboriti.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 122 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments