Čovjeku sa mjesecom u očima

19 jan
Anonimno

Nikad ti nisam rekla:

Koliko sam željela da budeš onaj koji je “krojen” po “kroju” mog srca, koliko sam željela da znam sve o tebi, omiljenu pjesmu (dobro rekao si mi “Sve još miriše na nju), boju, šta je ono što te čini srećnim, koja je tvoja najdraža bajka, knjiga, film…voljela bih da sam upoznala tog dječaka. Znaš i danas se pitam zašto nije bilo prilike za nas, da li zbog toga što se leptir uplašio da će ga dječak “probosti”, možda se i dječak uplašio leptira, možda se dječaku nije dopao leptir, možda se leptir nikad ne bi uklopio u dječakov svijet. Možda leptir ne bi razumeo dječaka, možda su i totalno različiti, možda je leptir prerano i previsoko leteo, ali postoji i ono možda su stvoreni jedno za drugo, možda su mogli izliječiti rane jedno drugom i bolne uspomene zamijeniti lijepim. Ipak, sve je to samo jedno veliko možda, od koga je ostalo samo ono što treba da bude. Bilo je trenutaka kada je leptir mislilo da su slični, bilo je i onih kada ga je dječak oduševljavao, bilo je i onih kada je osjećao strah, neki nemir u vezi sa dječakom kao da je sve to previše forsirao, a bilo je i onih kada se pitao da li je učinio sve što je do njega, da li je ispao glup…mnogo je pitanja ostalo, ali da treba da budu zajedno, valjda bi bili. Ovako ostala je jedna neispričana bajka, dva pogleda koja se nikada nisu srela, dvoje ljudi koji se nikada nisu upoznali, jedan leptir i jedan dječak na dva kraja svijeta iz dva različita svijeta i pitanje da li će se ikada sresti, da li će ikada dobiti priliku da budu jedno. Leptir je uvijek gledao u mjesec, s nadom da je taj dječak, “taj čovjek sa mjesecom u očima” dobro i da je srećan, ali i sa ogromnom željom da je tu, da spusti glavu u njegovo krilo, da ga miluje po kosi, poljubi u čelo, da u tom zagrljaju pronađe dom, da s rukom u ruci koračaju zajedno, da gledaju zvijezde, čekaju izlazak sunca, plešu na kiši, da u njegovim očima pronađe sebe, da ne odustaju jedno od drugog, da pričaju o svemu bez straha da će onaj drugi pomisliti da je to glupo, da zavole jedno drugo zbog svega, ili bolje rečeno uprkos svemu, da budu jedno drugom mirna luka, da budu jedno drugom dom. Ostalo je sve nedorečeno, ili možda leptir nije želio da shvati. Ostalo je i pitanje leptira kada treba odustati, šta ako se bori za nešto što mu nije namjenjeno, a šta ako je odustao od nečega za šta je trebalo da se bori? Ostala je i trunka nade da će dječak jednom zavoljeti leptira i čuvati ga od svega, baš onako kako se čuvaju oni koji su Ljubavlju “krojeni” jedno za drugo, oni čija glava se savršeno uklapa u naše rame, oni sa kojima postajemo potpuni. Kako god, leptir je ipak želio da dječak bude dobro, da bude srećan, pa makar i pola svijeta daleko.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 141 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments