Čovječe, saslušaj me. Čuj moje riječi, želim ti dobro.
Želim ti sreću koju zaslužuješ. Slobodno priđi, priđi toj kapiji iza koje se sreća krije, iza koje te čeka raj.
Zar želiš da neka loša, tuđa riječ, postane tvoja realnost? Zar želiš da tvoje namršteno, umorno lice, bude razlog tvoje rane starosti.
Kako bolan čovječe, da ti duša tako brzo ostari? Da zaboraviš živjeti, da zaboraviš šta je ljubav, šta je osmijeh? Zašto? Zar je bilo šta vrijedno? Ne, nije.
Ovaj život je tu, da te nauči kako živjeti, kako u svemu lošem ima i zrno dobrog’. Da naučiš voljeti sebe, pa tek onda druge. Poštuj sebe, poštuj svoj život..
Ako će ti biti lakše, zaplači, pusti da ti suza pomiluje obraz, ali nikada ne budi bol u drugima. U sebi. Pokloni osmijeh strancu, nacrtaj sreću u svom životu.
Ovaj život nije vječan, brzo će doći dan kada ćeš čuti jecaje pod zemljom. Zato, živi život najbolje. Ostavi lijepa sjećanja iza sebe, ostavi lijepu riječ koja će te opisivati kroz godine.
Samo ne budi zao, ne budi bezdušan, ne budi ono što ne želiš da drugi budu prema tebi. Budi prije svega, čovjek.
