Ciganka

2 okt
Amila Mujkić
Drhtala je pod uličnom rasvjetom opijena mirisom vrelog asfalta poslije kiše i mirisom noći.  Ujednačeno je disala i igrala se sa mokrim dlanovima njišući ih i posmatrajući njihovu sijenku. Sjedila je tako spokojno, a  u glavi joj je tutnjala oluja i plesala je luđački rasplamsavajući suknjom vatru. Divljala je i uvijala bokove, pjevala, zveckala kičastim nakitom i vrtjela se u krug. Ljubila je jako usne mladićeve modre zavodeći ga plesom. Dozivala je kišu. Bila je proljeće i ljeto ovog grada. Dugo se čekalo na njena bosa stopala koja se kreću po zamišljenoj liniji tako lako, kao da lebde. Sjedila je mirno na pokisloj klupi i posmatrala svoj odraz u bari koja se od topline brzo sušila. Znala je da nije samo obična i mirna djevojka. Znala je da u njenim očima živi plamen i da u njenim venama teče krv romske dame koja oduzima dah. Znala je, ali je morala potiskivati to i noćas. Zaluđena divljim mislima, zagladila je savršenu punđu i odšetala u mrak dok su za njom odjekivali lupeži lakovanih štikli. Znala je šta bi sve dala da umjesto njih čuje tapkanje bosih, vrelih i mokrih stopala po asfaltu. Bila je sigurna koliko žudi za tim, ali  nije mogla da se odupre. Ne ovu noć.
—Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —
(Visited 3 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on google
Google

Comments