Čekanje

7 dec
Sinan Džaferović Vaajpa

Čekao sam…u tom čekanju sam palio cigaru za cigarom. Kako je vrijeme
odmicalo, bio sam sve više i više nestrpljiviji, a noga mi je trzala dok sam punio
pepelnicu. Jedna za drugom, ode kutija. ̋Ljuta ̋ me je ujedala za grlo, ali me u
životu ništa više ne ujeda kao ona, kao ta noć kada je rekla sudbonosno ‘da’
nekome drugom. Sjećam se prvih naših sastanaka; izlazili smo u park, jer smo
tada bili još relativno mladi. Uživali smo u suncu, na klupi sa sladoledom u
rukama. Pričali bi o glupostima koje su nas tada činile sretnima…djeca k'o
djeca. Kasnije bi izlazili u kafiće…srednja škola, ona petičarka, a ja buntovnik;
vazda sam bio takav, uvijek glasniji od drugih, uvijek onaj koji se ističe, ali ona je
voljela to. Voljela je moj mangupluk koji je vladao nada mnom u nekim
momentima, ali je također voljela moju drugu stranu uvijek kada bi se nalazila
tu. Bila je moj smiraj i svaki put kada bih krenuo vrele glave na nekoga, ne bih
krenuo zbog nje. U njoj postoji nešto što smiruje ovo divljaštvo i divlji zapad koji
se nalazi u meni. Jedne ljetne večeri popio sam par ljutih i pao sam u crnilo,
bezdan. Neko me je digao i nježnim, drhtavim glasom rekao: ̋Hajde digni se, ne
pravi budalu od sebe ̋. Mislio sam da je to bila ona, pa sam je poljubio i rekao je
da je volim i da je samo moja, međutim u tom trenutku tog sivila i ludila je
zapravo ušla ona na vrata kafića i zatekla me je s drugom u rukama, a ja to
nisam znao; nisam osjećao noge, sebe i ništa oko sebe. Mislio sam da je ona ta
koja me je podigla, ali kako kažu drugi, to nije bila ona. Ujutro saznah mamuran
za poruku koja mi je poslala tokom noći. Probudio sam se ispod lavaboa u
vlastitom kupatilu s mobitelom kraj sebe. Ruke su mi bile na podu, a svaka noga
svoju politiku vodi. Kako ustadoh i pogledah da vidim koliko je sati, jer sam
izgubio percepciju o vremenu i prostoru, ugledao sam notifikaciju i njenu
poruku. Pomislih da je sve proteklo OK i da me pita kako sam, međutim sve što
je pisalo je: ̋Večeras je sve umrlo u meni…svaka nada i trun ljubavi. Od ovog
momenta ne vjerujem čak ni sebi, a ja sam mislila da sam ti jedina na svijetu.

Želim ti sve najbolje. Odlazim. ̋. Počeo sam sebe ispitivati šta se desilo i čime
sam ovo zaslužio, otišao sam vani i sreo njene prijateljice koje su me gledale sa
mržnjom u očima, jer nisam razumio šta se dešava. Izgleda da svi nešto znaju
osim mene, ali ne znam koga da pitam kada se ni ne sjećam ko je bio tu.
Zaustavio sam jednu od njenih prijateljica da je upitam šta se desilo, međutim
samo me je pogledala i produžila dalje. Otišao sam na kafu da dođem sebi i
zatekao nju za stolom koji se nalazio u ćošku. Nije bila sama, bile su neke
djevojke s njom, meni nepoznate. Nije me skontala kada sam ušao, ali ja nju
zapazio jesam. Njeno lice me je dozvalo više od bilo koje kafe, a srce je krenulo
ubrzano raditi.

– ́Može li mi IKO objasniti šta se dešava? jer ja OČIGLEDNO nemam pojma ni o
čemu. ́
Kako je čula moj glas, trznula je glavom i zastao joj je dah. Oči širom otvorene,
usta na pola; gledala me je iznenađeno. Nakon par sekundi šutnje i gledanja
jedno u drugo rekla mi je šta se desilo. Da mi je bila u zagrljaju nepoznata
djevojka kojoj sam govorio najdivnije stvari, međutim ona je se potrefila tu i
nema načina za oprost, nema načina da pređe preko toga, reče. Sve što sam
uradio je izvinuo se i otišao, ali u njoj nije bilo ni trun topline koju je do jučer
imala. Kada sam došao kući samo sam sjeo i suze su krenule same od sebe. Ne
znam odakle, ne znam kako. Znajući da sam usr'o stvar, zastadoh na sekundu,
ne vjerujući šta se dešava. Posegao sam za flašu da saperem ovu sol sa rane, ali
ne pomaže. Kao da me je nebo čulo kako tugujem za njom, pa se oblaci
navukoše kao paravani. Ubrzo nakon toga je krenuo težak pljusak da pada, ali
ne teži od ove težine koju osjećam u sebi. Molim boga da mi oprosti, i on i ona,
ali očigledno je da Bog ne radi na taj način. Pomislih: ̋Možda da sačekam par
dana da se situacija slegne, pa da se javim ̋, što sam i uradio. Nakon par dana
sam pokušao da je nazovem na mobilni telefon, ali svaki put kada bih pozvao,
samo bi me izbacilo. Počeh u panici tražiti njen kućni broj, ali sam ga negdje
izgubio. Zadnja opcija je da joj idem kući na vrata. Spremih se, izađoh iz kuće,
zaključah vrata i dođoh na stanicu. Svaka minuta provedena čekajući se čini kao

godina, ali busa nema i ne dolazi. Na sekundu bih se trznuo na zvuk teškog
dizela, ali to bi samo bila lažna uzbuna. Ili bi bio po koji kamion, ili bi to bio zvuk
teške mašinerije koja je dolazila sa obližnjeg gradilišta. Odlučih da se vratim
kući nakon par sati čekanja, pa od sve boli i nervoze sam izgubio i apetit i volju
za život. Legoh da spavam jer me absolutno boljela briga šta će biti sa mnom.
Sutradan uradih isto. Otiđoh na stanicu, ali ovaj put ugledao sam bus i
obradovao sam mu se. Više mi nije bilo na umu što sam promrzao crvenog nosa
i hladnih prstiju, jer sam se nadao da ću ugledati nju uskoro. Kada sam došao na
vrata kuće, izašli su njeni roditelji. Rekoše mi da četiri dana nakon tog incidenta
je pokupila stvari i odletjela u Melbourne. Od tog nekog čudnog osjećaja,
stomak mi se okrenu, nastade mučnina, vrtoglavica i crnilo. Ne viđoh šta se
dešava, ali osjetih kako padam i udaram čitavim tijelom od nešto tvrdo. Slika se
vratila, a moj pogled je usmjeren ispred sebe, a ispred mene je bilo nebo. Ležao
sam na mokroj travi uprljan od zemlje. Stajali su oko mene oboje, njena majka
je plakala, a njen otac nije znao šta se dešava sa mnom. Prvi put da sam poželio
da se ugasi moj život, da odem u ništavilo i da sve oko mene nestane. I tako…
prođoše godine, a svaka minuta na ovoj zemlji mi je bila kazna. Kako sam čuo,
završila je školu i fakultet tamo, zaposlila se i našla momka…duuuuugo nakon
naše veze. Neki dan, slučajno sam se zatekao u prolazu kada se udavala. Viđoh
je ponovo, u očima joj život, a ona je vidjela da u mojim očima nema ništa, pa
čak ni tog sjaja, ni života. Pokušao sam da se ne survam pred njom. Iza tog
osmijeha, gutao sam knedlu za knedlom dok sam pokušavao da ne pustim suzu,
jer sve od mene što je ostalo je samo olupina bez života u sebi. Bila je tako
sretna…kaže drago joj što me vidi, a ja…ja sam se držao nekako, iako sam bio u
dijelovima, toliko krhak. I vidjela je tu tugu u očima, tu bol u meni i kiselinu koja
me rastvara i znala je duboko u sebi da nisam uradio namjerno…ali shvatila je
kasno i onaj trnutak kada je shvatila, onaj osmijeh je otišao s njenog lica.

– ̋Izvini ja.. ̋

– ̋Uredu je ̋ – prekidoh je, dok držim suze iza, pokušavajući da ih ne pustim.
́Želim ti svu sreću sa njim ́ rekoh joj dok se nasmiješih samo da puknem pred
njom.
– ̋Hvala ti ̋, uzvrati osmijeh dok briše suze.
Reče mi da ostaje tu još samo tu večer i sutra dan se vraća u Australiju i da ne
može ostati ni dana duže, ali joj bi drago što me je vidjela.
Nakon toga smo se razišli, ali se vidjela bol u našim očima i od tog trenutka se
ne trijeznim. Bježim sam od sebe i od ove boli koja me proganja, a ovu prazninu
popunjavam kako znam i umijem, mada ova praznina se nikada neće moći
popuniti. Proticali su dani, a praznina u meni je postajala sve veća i veća. Išao
od jedne do druge stvari pokušavajući da je popunim. Jednu ljetnu večer dok
sam pijan hodao sokakom s licem umivenim od suza, obasjan mjesečinom koja
mi lice miluje umjesto nje, shvatio sam da sam imao na svijetu sve te godine da
odem i da je potražim, ali sada kada je kasno za to, ne preostaje mi ništa osim
da se kajem što to nisam uradio. Kada god mislim na nju, budi se u meni neki
nevjerovatan osjećaj. S jedne strane prelijep, s druge odvratan toliko da mi
stvara muku u želucu. Ovaj bijes koji osjećam u sebi se nije rodio prema njoj,
već je ovaj bijes usmjeren od samog početka na samog sebe, gdje djeluje kao
kancer koji izjeda sve iznutra. Ne odmah, već duži period vremena; progresivno.
Njeno lice je kao ikona koju gledam svaki dan i svaki dan se molim za nju da je
dobro i zdravo; da je uredu i da je ništa ne brine, jer za mene je kasno.
Korodirao sam od samog bijesa, od same tuge i količine suza koje su protekle
niz moj obraz. I svakim danom starim par godina unaprijed, čak nekad dođem
na tu istu klupu kao nekada, bez nje, bez sladoleda, s flašom u ruci i prazninom
koja mi pravi društvo. I kakvo god ljeto da je, s perfektnim plavim nebom bez
ijednog oblaka, za mene je zima i sve je smrznulo u meni. Meni ljeto neće doći,
niti mu se nadam, niti mu se radujem. Pokušavam da se nasmijem slučajnim
prolaznicima koji hodaju istim parkom sa svojom djecom, baš kao što smo mi
nekada, ali osmijeh ne može ni da proviri. Ili nekad proviri, ali to samo traje
koju sekundu. Ruku stavim na klupu, i pogledam na mjesto kraj sebe koje je
hladno i prazno i poželim da me Bog uzme sebi što prije da mi skrati muku, ali

sam očigledno osuđen na kaznu i pakao koji proživljavam od onog dana kad
sam saznao da više nije tu i kada sam saznao da je sada nečija tuđa. Da je
negdje drugdje, miljama daleko. Sad je u zagrljaju nekoga drugog, našla je sebi
razlog za život i jako mi je drago zbog nje. Draže mi je da je gledam kod nekoga
drugog, miljama daleko, nego da je gledam da nema ništa sa mnom ili da nije
sretna kraj mene. Sve stvari imaju svoju vrijednost, ali jedino mi ne znamo
značaj kada su tu kraj nas. Kako vrijeme odmiče, vrijednost se povećava i
shvatimo da smo imali kraj sebe biser, a bili smo previše zaslijepljeni da ga
vidimo. Svijet gubi boje bez nekih stvari, a ja već sam se odavno pomirio da je
život postao jednobojan i jednodimenzionalan. Umjesto ojačavanja mosta, ja
sam ga zapalio i neke stvari nikada neće biti iste, ma koliko ja htio da ih
promijenim. Vrijeme i prostor su za mene već odavno izgubile značaj, a svijet je
izgubio svoju toplinu i život kojim je pulsirao.

̋Neki ljudi umru veoma mladi, ali bivaju sahranjeni kada ostare. ̋
– Benjamin Franklin

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 3 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on google
Google

Comments