Čarolija fikcije

3 mar
Nahla Muradbašić
To su oni slatki trenuci u kojima ne registrujem ništa, niti pobunu ogladnjelog želuca, koji žudi za najsitnijom mrvicom hrane, niti hidrirajući osjećaj, koji bi prestao mučiti presahle ćelije, samo kada bih se smilovala da mu dam, koju kapljicu nasumično odabrane tekućine.
Da, to su mi najdraži trenuci, iako se čine kao da me mrcvare, jer u tim momentima postoji prijatna, umirujuća, prijeko potrebna tišina, iako je oko mene sve mnogo bučno i razigrano.
Postoji bujna mašta nekog ludog pisca, osvježavajući mirisi listova papira, osmijesi, koji se spontano omaknu i krase moje lice, dok na kratki trenutak zatvaram pomno biranu knjigu, zamišljena nad sudbinom nekog dragog lika i nastavljam dalje čitati retke, očekujući još pitkije trenutke.
Specifično je to koliko mi ta vrsta samoće prija, da čak i brzo vrijeme zaboravljam, pa se u trenutku trznem i  pogled bacim na digitalni sat, a o ljudima, teškim razgovorima i još težim razumijevanjima da ne pričam, toga tada nema.
Tu, sada, nekada, negdje i dalje, još uvijek se nalazimo one i ja, kao nerazdvojne prijateljice, koje koračaju putem bilo trnja ili mirisnih cvijetova.

Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba.

(Visited 8 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on google
Google

Comments