Budi čovjek

22 dec
Indira Habibović

Kada sretnemo osjećajnu osobu, shvatimo da je to pitoma duša i pošten čovjek koji bi riječima podigao kamen, i u kamenu bi probudio srce. Čovjek sa pravim vrijednostima je kao cvijet koji procvjeta, a bez njih cvijet koji nikad ne procvjeta. On živi da bi pronašao neka nova poznanstva, nova, prava, iskrena prijateljstva bez kojih bi njegov život postao besmislen, nesretan, težak i čemeran. A vrijednost čovjeka se najviše ogleda u tolerantnosti, čovječnosti, istinitosti, povjerenju i pouzdanosti. Biti human i velikodušan, biti topao i osjećajan su karakteristike ljudi koje se danas, pogotovo u ovo ludo vrijeme izuzetno cijene, a koje su, nažalost rijetke. Pomoći, pružiti ruku kad je potrebna, posebno onima koji su teško bolesni, čije su dijagnoze jezive je velika stvar. Hrabrost i odvažnost svih onih teško bolesnih koji se bore za svaku sekundu svog života, u svima nama, pa i onima bez nekih velikih emocija, mora pobuditi osjećaj za humanosti. „Postati čovjek je bolje nego postati kralj“.

Jedini pravi i iskreni odnosi sa nama dragim osobama se zasnivaju na uzajamnom povjerenju i poštovanju. Život je u suštini lijep. A okvir lijepog života čini čovjek sa vjerom, voljom i ambicijom da ruši ono što ne valja. Razumijemo li dovoljno osobe, osjetimo da su glasni i dok šute. Još uvijek mi je teško shvatiti, i zapitam se, da li je stvarno, cijeli sistem oko nas, jedna dobro sagrađena konstrukcija koja pruža sve lagodnosti, osim mogućnosti slobodne volje. Najbolji primjeri humanosti i ljudskosti su osobe koje žele pomoći starijoj populaciji. Obično su osobe kojima pomoć treba u ozbiljnim godinama i koje su u teškom zdravstvenom stanju. Mnogo njih ne može otići u kupovinu, obaviti ličnu higijenu pa čak ni jesti. Oni su se možda nadali, kada dođu u takvo stanje, da će se njihova djeca pobrinuti za njih i omogućiti im osnovne potrepštine. Bar im donijeti čašu vode i odvesti do ljekara. Ali ne, većina je zaboravila ko su i odakle su, kako su im roditelji i jesu li uopšte živi. Neki se boje nazvati i pitati za svoje roditelje, jer bi ih, možda , nešto vratilo na mjesto gdje trebaju biti, pored roditelja. Lutaju po svijetu kao stranci pričajući okolo da uživaju u životu i da ih tuđi problemi ne zanimaju.

Nije bitno gdje ideš, bitno je da ne zaboraviš odakle si. Čovjek si ako se raduješ tuđoj sreći i tužan si kad su i drugi tužni. I shvatila sam, da je sve što sam željela znati, zapravo naučena skripta, koju sam naučila napamet i koju trebam prenositi dalje. Biti čovjek, ne znači odgojiti djecu da poslušno sjede u ćošku, i ne javljaju se dok im se neko ne obrati. Odgojiti djecu, sigurno, znači usaditi im svjesnost i odgovornost, da u svakom trenutku mogu sami upravljati svojim životom, pa makar hiljadu puta pogriješili. Ljudi moraju biti usmjereni jedni na druge, bez obzira koje smo vjere, pomagati jedni drugima ako pomoći možemo, a ne odmagati, biti humani, pružiti ruku spasa, međusobno dijeliti dobro i zlo, prihvatiti onakve kakvi jesmo, uzajamno uvažavati, jer takve osobe je teško naći. „Ako pri svakoj prijateljskoj usluzi odmah misliš na zahvalnost, onda nisi darovao već prodao“. Biti čovjek, ne zahtjeva zapravo puno. Zahtjeva samo hrabrost i želju, da se ne vraćamo u prošlost. Sve ima svoje vrijeme. A naše vrijeme traži da budemo, i ostanemo-ljudi. Nije stvar u količini novca, nego u količini dobrote. Ne zaboravite da ćete doći u godine kada će i Vama pomoć biti potrebna, od koga da je očekujete? Te osobe kojima pomognete će Vam biti zahvalne i sretne. A poenta života je biti sretan, zar ne?

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 176 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments