Bosno moja napaćena

24 feb
E.D.

1995. Ova godina je za mene po mnogo čemu značajna. Prvo, to je godina mog rođenja. Drugo, to je godina kad je stao rat u BiH. Barem formalno. ”Svjedoci vremena”, bivši logoraši iz sva tri naroda BiH, Janko, Amir, Stanislav, su mi drugačije rekli. Amir je izašao iz logora tek u februaru ’96. Jankov otac također. Pitate se možda ko su ti ova trojica? E pa upravo ova trojica su ono što za mene predstavlja mir u BiH. Tri čovjeka koje su nečovjeci tih kobnih devedesetih godina istrgli iz njihovih domova, iz zagrljaja njihovih majki, žena, kćerki, i odveli u logore. Janko, Srbin, Stanislav, Hrvat, Amir, Bošnjak. Svaki u logoru za svoju ”vrstu” jer nosi pogrešno ime. ”Kako bolan Janko? Treba da se zoveš Jasmin! Da si barem Jasmin pa da se prema tebi odnosim kao čovjeku.”

Dva desetljeća kasnije, skoro tri, nešto mi i dalje smrdi u zraku. I dalje mi smrdi nacionalizam, fašizam. I dalje tu neki mali neuki čovječuljak koristi medije i socijalne mreže kao svoje bojište protiv ljudi kojima je opet jedina mana to što se zovu drugačije. Nije ih upoznao, ne zna da možda dijele zajedničku neobičnu ljubav prema pecanju, ne zna da su im djevojke možda upravo kupile istu haljinu za romantičnu večeru, ne zna da će možda sutra njegovo dijete zavoljeti dijete tog užasnog Nermina čiji je grijeh, opet ponavljam, to što je Nermin iz Sarajeva. ”Bošnjo jedan, samo dođi u Banja Luku, pa ćeš da vidiš!”. Svaki put se užasnem takvih komentara i pomislim, Bosno moja, dokad će te dijeliti i pod izgovorom patriotizma mrcvariti?

Onda razmišljajući o tome, dobijem poruku svog prijateljice Maje. ”Emina da li slobodna da nam dođeš za Badnjak, baka bi bila presretna da te vidi, nisi bila od Uskrsa?”. I tu se sjetim. To je moj mir, to je moja Bosna i Hercegovina. Definicija mira je to što ja, muslimanka iz Bihaća, idem već skoro 20 godina na Uskrs i Božić svojoj Maji i njenoj porodici. Miris svježih bakinih kolačića, biranje ukrasa za božićnu jelku, pijenje toplog čaja. Mir je to što moja Maja, moj Andrej i moj Ivan meni dolaze na Bajram isto toliko godina i tvrde kako nema bolje baklave od baklave moje nane. Zatim se prisjetim razglednice od Aleksandre koju sam upoznala na studentskoj razmjeni u Španiji. Aleksandra je iz Banja luke, a razglednicu je poslala iz Praga ispisanu pisanom ćirilicom, toliko divnim rukopisom, skoro kaligrafijom. Kada sam sa radošću čitala razglednicu, moja mala bratišna Zara me pitala kako znam to lijepo pismo? Pa Zara, to je naše pismo. Naše drugo pismo koje ćeš i ti naučiti kada kreneš u školu. Nadam se da ćeš i ti svojoj prijateljici nekada slati razglednice ispisane tim divnim pisnom iz raznih dijelova svijeta. Nadam se da ćeš i ti praviti bajramske kolače za svoje prijatelje iz cijele BiH, te smišljati kakve poklone ćeš odnijeti za Božić. Nadam se da ćeš i ti istraživati Bosnu i Hercegovinu u potrazi za novim prirodnim i ljudskim bogatstvima.

A ti, čovječuljku mizantropu, ti živi u svom siromašnom svijetu. Tvoj svijet je tužan i usamljen. Ti nikada nećeš znati šta je ljepota različitosti. Ti nikada nećeš upoznati divne ljude bez obzira na meridijane i paralele jer tvoj svijet je siv i monoton. Tvoj svijet je generičan i dopušta ulaz samo istima ili još prostijim. Tvoja godina i kalendar nikad neće biti obojani divnim druženjima, od Bajrama, Božića, slave, do onih ”zajedničkih” Prvih majeva i Novih godina. U mojoj Bosni i Hercegovini ima dovoljno mjesta za sve ljude kojima je ta ’95. bila godina novog početka. Otvaram knjigu čiji sam pisac ja, te na prvu stranicu upisujem svoju svečanu zakletvu samoj sebi da su svi likovi dobrodošli. U mojoj životnoj knjizi ima toliko likova različitih imena, porijekla, nacija i religija da naprosto mogu da se pohvalim da je moja BiH jedna od najbogatijih država. Kako? Lako. Otvorite svoje oči i vidjećete kako. Prođite kroz Bosansku Krupu i pogledajte kako u nekoliko metara stoji džamija, i dvije crkve. Ostanite koji minut i vidjećete kako se pop i hodža osmjehuju jedan drugom i razmjenjuju duhovne savjete. Naćulite uši u tramvaju i čućete kako Milena i Asima raspravljaju o tome da li je bolje da Ani za rođendan kupe onu torbu što je htjela, ili je pak bolje da izrade slike sa zajedničkih putovanja? Zatim otvorite svoja usta i recite tom mrzitelju da prestane učiti druge toj jadnoj stvari. Djeca se rađaju čista sa kapacitetom za voljeti, i tu je naša nada. U mojoj BiH djeca skupa slave praznike i zajednički prave mostove mira između svojih davno posvađanih roditelja. Oni tako jednostavni razumiju stvari koje smo mi odrasli napravli kompleksnima. Kod djece nema Muhameda, Nikole ili Ive. Kod djece ima dobri čiko i loši čiko. I tako je u mojoj BiH. Tu su različitosti bogatstva, iako smo možda i sličniji nego što priznamo. U mojoj BiH Stanislav, Janko i Amir nemaju potrebe da pričanjem o svojim užasnim iskustvima u logoru mire druge ljude, jer u mojoj BiH ljudi razumiju da nijedan čovjek ne zaslužuje da prođe kroz takvu torturu bez obzira na porijeklo i ime.

I zato, mladi Bosne i Hercegovine, putujte i posjećujte se. Putovanjem brišete sve granice između nas, počinjete voljeti različitosti, a otkrivate sličnosti. Mladi BiH, nađite svoju Maju, Andreja, Ivana i Adnana da ugostite za svoj praznik, a obradujete za njihov. Mladi BiH, ne dajte nikad da vam kažu da su mir i ljubav pogrešan odabir. Mladi BiH, volite.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 75 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments