Bol nije samo u vidljivim ranama

28 jan
Belmina Hasić

Bol nije samo u vidljivim ranama U suštini boli me to što gubim jedno po jedno. Strah me je da ću na kraju ostati sama, bez ičega, bez ikoga. Imam neopisiv strah od samoće. Nisam sigurna da li je problem u meni ili u ljudima oko mene. Pokušavam svima na najbolji način pomoći, al’ mi se dobrota nikada nije isplatila. Ne znam da li tražim mnogo, samo malo razumijevanja. Da li šaka ljubavi toliko košta? Ništa drugo mi ne treba. Ne žalim se, ne patim. Borim se. Barem tako mislim. Bole me sjene ljudi oko mene koji misle da je u životu jedini izlaz odustati i ubiti se. Boli me što ti ljudi ne znaju da uvijek postoji od lošeg još gore. Boli me nepravda. Boli me što svi pričaju, a niko ne sluša. Bole me ljudi. Ali čemu? Ako sve to boli, vrijedi li se prepustiti sam sebi? Vrijedi li otići i sve ostaviti? Ili se ipak vrijedi boriti? Koliko su samo ljudi suludo glupi. Valjda je došao taj period kada je kod svih sve tako crno i tmurno. Pored svega, nisam zamišljala ovaj svijet ovakvim. Nisam zamišljala sebične i pohlepne ljude, mržnju i bol. Zamišljala sam sreću i osmijeh, ljubav i dobrotu. Dijete koje je sve to priželjkivalo i sada živi u meni, samo čeka kada će sve doći na svoje da počne živjeti svoju maštu. Sve je to moguće da ljudi nisu suludo glupi. Možda će sve to ostati dio moje mašte na parčetu papira. Možda vremenom izblijedi, ali to dijete u meni će uvijek priželjkivati i čekati bolje. Čemu riječi kad’ niko ne sluša? Čemu pažnja kad’ je niko ne primjećuje? Čemu život kad’ ga niko ne zna živjeti?

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 48 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments