Bojim se, Sarajevo moje

20 okt
Anesa Šesto

Evo ga opet oktobar, rumeno lišće je već počelo krastiti pločnike mog rodnog grada. Čudan je taj „moj“ grad, dijeli ga jedna smeđa rijeka. Znam da je čudna njena boja, uvijek su mi stranci poput tebe smijali kad im opisujem rijeku na kojoj spava moj grad, ne znaju oni da je ona takva postala jer stoljećima prkosi, gordo teče, šalje poruku koliko je ovaj grad osakaćen, a opet postoji. Smeđa rijeka, listovi rumeni, ljudi u kaputima dugim svoj kolaps života žive, dok ne shvaćaju da im život zapavo prolazi. Pitaš me zašto pričam nepovezano, malo o rijeci, malo o gradu, a malo o ljudima. To ti je mili moji moj grad, sve ga čini, a ništa ga ne ugrožava. Grad zagrljen planinskim masivima, koji ga štite možda od tornada i uragana, ali su isto tako bili položaji s kojih je najviše ljudi smrtno pogođeno. Ne
može ovdje svako biti domaći, nekako se u akcentu osjeti ko je raja, a ko gleda korist. Mnogo legendi kuži od Ilidže do Baščaršije, najčešće o herojima grada, onima u vojničkim čizmama, čije se mladosti prekinuše naglo, kad boemsku kafanu na ćošku ulice, zamijeniše hladnim rovom. Znaš, kad već spominjem boeme, mnogo ih je ovdje, među rajom ostalo, tačno se zna za kojim stolom je napisana pjesma prelijepoj Maidi, što joj ruku dadoše komšiji Ibri. Nema to nigdje dragi moji, nama je borba u genetičkom kodu upisana, baš kao što Amerikanci operu zube na početku dana, mi se tako budimo spremni da se borimo. Borio se i jedan momak iz moje ulice, imao je dugu kosu, šešir na glavi, pisao je pjesme, volio Enisu, Gordanu i Aidu, pa smrtno strada jednog hladnog decembarskog dana. Sada ulica ova nosi ime tog heroja, a djeca se diče njime kao najmilijim svojim. Kada pogledaš neznanče, stranče, ove mostove naše, svaki je različit zar ne? Svaki ti on drugu priču priča, na svakom se neko rastao, a neko sastao, oni ostali kao njemi svjedoci. Ovdje ti je svašta njemo, nažalost i ljudi koji imaju sposobnost govora, sve češće pokleknu pred sistemom i zašute kao stablo u aleji. Znaš neznače, rođena sam ovdje, odrasla također, u ovom gradu možda nisam bila najsretnija, ovdje ni Umihana Čuvidina nije dočekla, koga je čekala, ali naprosto i kiša kad ovdje pada, nije samo kiša. Jesi li čuo stranče za Montena, onog što pjeva „… jedne noći u decembru, kad je bila hladna zima…“, čekaj možda ti je poznatija ona „ …putevi me svi tebi vode, čekam s nekom čežnjom na svjetla tvoja, Sarajevo ljubavi moja…“. Znam da znaš priču o Romeu i Juliji, a jesu li ti pričali o Bošku i Aidi, još jednim žrtvama sistema? Znaš stranče, mnogo se nekad bojim, ti si turista ovdje, a ja ću možda negdje biti tuđi. Ti ćeš se svojoj kući vratiti i prepričavati, kako nam je uhusna hrana, kako su djevojke prelijepe, a ja ovdje ostajem, da se borim, do kad ne znam. Nigdje za mene neće jače sijati sunce, nigdje udobniji krevet neće biti, nego ovaj što mj ga je omugućio čovjek koji zajedno sa mnom u istoj zgradi vadi rodni list. Moj otac je također dijete ovog grada, nije samo dijete, postao je i heroj, onaj živi heroj. Heroji su ti zaparavo ovdje neznanče svi, jer ovo možda tebi izgleda bajno, mi magiju već dugo ne vidimo, samo oživljavamo tragove nje, znajući da postoji negdje u dubini nas. Sjećaš se onih ljudi u kaputima, što sam ti spomenula kako žive kolaps života, takvi smo ti zapavo svi mi, danas zaspemo siti, za sutra možda znaš, ali prekosutra niko ne garantuje ništa. Znaš prođe ova jesen, dođe nam zima, ali više nije kao one ’84-te. U tvojoj zemlji djeca su ukras, žive bezbrižne dane djetinjstva, u mojoj prerano odrastu, djetinjstvo im onaj isti sistem oduzme. Naravno nije sve tako crno, više nije bitno ko je Ana, ko Marija, a ko Alma, mnogo veće briga od toga imamo. Kod nas ovdje, nemoj da se smiješ, dijete vidi loptu u rijeci, pa nauči samo plivati da bi došlo do nje, zvuči smiješno, ali razmisli malo bolje da li je? Govoriš mi da se vratim u raspoloženje s početka priče, izvini ali koliko je početak realan, ralno je i ovo, možda čak realnije. Planine, rijeke, ljudi, sve to lijepo što sam ti opisivala nije stvorio sistem, on je stvorio ovo drugo. Zato se bojim, užasno se bojim, da ću jednog dana prestati putovati pasošom koji sada ponosno nosim. Pitaš me čime se ponosim, nadam se da nije retoričko pitanje, pa ću ti odgovor dati, ponosim se svim ovim što sam ti ispričala, Boškom, Umihanom, mostom i planinom. Opet me čudno gledaš, nema veze, svakako smo dva svijeta različita, uživaj stranče u mom gradu, znam da ćeš opet doći, svi se ovdje vrate, osim onih koji nastadoše ovdje.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 198 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments