Boje tijela

4 aug
Imelda Ikanović

Moje tijelo je proljeće.
Moj epitel čini zbir raznobojnih latica
Raznolikog livadskog cvijeća…
I mirišem na cvijet,
Na mir, ljubav i život
Mirišem, o, udahni me svijete, proširi moje mirise na sve svoje strane
I dat ću ti vječno proljeće.
To nije ruho, to leptiri plešu po meni
O, moj govor nije govor, to je cvrkut ptica
I ova suza, nije suza, to je prvi vijesnik… lasta koja dolazi…
Moje suhe ruke su izbeharale grane
O, grli me svijete, hrlim ka tebi…
To nije pogled, to je zraka Sunca
Bljesak od kog rukama skrivaš oči,
Pogledaj me svijete, pogledaj me…
Moje lice je pašnjak, prostranstvo malih stvorenja
Na meni se tka najljepši života dio.
Moje tijelo je proljeće.
A u meni…
Moj duh je pozna jesen.
Moja unutrašnjost snažnim pljuskovima je isprana
U meni je oluja…
Oslušneš li ponekad, o, čut ćeš gromove snažne
I nije to žubor potoka, to je tok kiše
Tužne, jesenske kiše
O gle, kako je sve ovdje tmurno
Bez Sunca
Bez života…
Moji organi su sasušeno lišće
O, pazi, moje kosti su krhke
A i kosti, nisu ništa drugo do osušene grančice
I malo, samo malo je dovoljno
Da me douništiš.
O, vidiš li svijete ovu tužnu jesen u meni.
I plaši me to jer vidiš…
Osvrćući se na sve tvoje strane, svijete moj,
Vidim da ti se više dopala
Moja unutrašnjost.
– – –
Daj ljudima proljeća.
Daj ljudima života.

—Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 25 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments