Boje sreće

30 jul
Mirnesa Salan

Crno-bijeli dani. Mada, više nisam sigurna da li ima tih “bijelih”. Sve je poprimilo boju sivila, kao da blijedi. Šetajući Titovom, promrzlih ruku, u jakni i ne baš prikladnom za januarske dane,ali ispod koje sam vješto skrivala još poneku boju u sebi. Od tih boja u meni je živjela jedna Umjetnost. Na sebi je nosila boju sreće. Čudno zvuči, zar ne? “Boja sreće”… Ne, nisam poludjela. Pa zar još niste sreli svoju boju sreće? Ne mislim na onu običnu bijelu, nevinu, ili ‘pak crvenu-da sluti na radost. Te su već izbljedile i to su samo obične boje. Boje odjeće ili nečeg i ne tako savršenog. Zar niste vidjeli sreću u boji neba vedroga ili talasa slanog mora? Možda sreću boje proljetne rosne trave ili čak tamne krošnje drveta? Moje umjetničko djelo odjeveno i obojeno najljepšim bojama sreće šetalo je muzejem zvanim “Srce”, a kada postane svjesan da je taj muzej posvećen samo za tu Umjetnost, laganim koracima uputilo bi se ka muzeju “Uma”. Ovaj sićušni “pokretni gradić” u sebi je krio nekoliko muzeja, malo sreće, malo tuge. Ovog puta Umjetnost je zalutala. Nekoliko koraka ispred, tek toliko da mogu svaku boju sreće da upijem i sačuvam u svoj “atelje” ugledah svoju Umjetnost, svoje proljeće u januaru. Ostadoh očarana pogledom boje slatkog meda sa najljepših livada. U tim momentima moj atelje i muzej su se dogovarali kako da boje sive zgrade u najljepše boje. Tmurna lica pretvoriše u vedra, a puste ulice pretvoriše u polja tratinčice. Pitam se da li i moja Umjetnos u svome “hodajućem gradu” ima muzej? Ali, ništa ne traje vječno pa ni bijeg moje Umjetnosti iz sićušnog gradića, te tako nastavnih svoj put bijelim gradom ispunjenim ponovo sivom bojom. Pjesme na play listi su se mijenjale pa tako i Balašević dođe na red.
“Ne volim januar,
Ni bele zimske vragove
U svakom snegu vidim iste tragove
Tragove malih stopa broj 30 i ko zna,
Kako polahko odlaze”
Umjetnost nije otišla daleko od svog muzeja “Uma” i “Srca”. Ako postoji u “hodajućem gradu” moje Umjetnosti neki veći muzej od mog, nadam se da svoje boje ne troši uzalud kao što ja možda trošim svoje. Nadam se da svoja pogrešno obojena platna neće čistiti suzama.
Vrata mog muzeja u tom slučaju bit će dugo zatvorena. Čuvat ću svoje boje i djela u tišini.
S ljubavi najvećoj tajnoj Umjernosti

—Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 4 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on google
Google

Comments