Bogatstvo

12 mar
Najda Bučan

Dobro jutro, svijete! Jesu li te probudili lijepi snovi što ih je usnila luda čovjekova glava? Ideali, ideje i mašta su se kao talas obrušili na tebe i tvoju prirodu, suprotstavljajući se surovoj realnosti u kojoj živimo. Tvoje postojanje ugroženo je mislima onih koje čuvaš u svojim njedrima. Nezadovoljstvo čovjeka onim što ima i svime što mu je pruženo, ili pak pohlepa da se dostigne uzvišeno, natjerali su ga da gazi po svojim korijenima. Da proklinje tebe, zemljo blagorodna! Da prezre vodu koju si mu dala, vazduh što mu ispunjava pluća i da u drugim ljudima vidi svoje neprijatelje.

Čovjek nije svjestan vrijednosti koje ima i ljepote koja krasi njegov život sve dok to ne izgubi. Njegova želja da uvijek ima više, a ne bolje, dovešće čovječanstvo do propasti. Miris ruža postao je težak i tužan zbog sudbine koja slijedi svima, zbog nemogućnosti da opet zavlada priroda i da njena ljepota bude ono što krasi svijet. Svojim krhkim granama i odumrlim lišćem koje pada na zemlju, drveće nam ukazuje na probleme. Tužne pjesme ptica govore nam o uništenju, o pustim livadama koje su vidjele tokom svog leta i saosjećanju koje ih je ujedinilo da pate za svojom domovinom.

Posječeno drvo nije samo jedan stari hrast ili bor. To je dom za stotine insekata, mjesto odmora za desetine raspjevanih ptica i jedna alveola pluća planete. To drvo je uspomena što krasi djetinjstvo djeteta, hlad koji okuplja porodicu i jedina lijepa stvar koju možemo vidjeti u sivilu smoga, asfalta i visokih zidina. Bezizražajne boje preplavile su livade i polja, a naša jedina i istinska bogatstva odumiru zbog velikih ideja i težnji onih koji imaju moć. Njihova moć nije dovoljno velika da spriječi katastrofu koja nam prijeti. Zadovoljstva koja su nastala ostvarenjem neke velike želje su trenutna i za njih smo spremni uraditi mnogo. Šteta koju svakodnevno nanosimo prirodi, svojoj domovini i zemlji na kojoj smo odrasli, dugotrajna je i ostavlja posljedice. Koliko smo spremni uraditi za prirodu sada, kada gubimo ono što imamo zato što smo željeli imati više?

Svijet treba da se razvija i prihvatljivo je da izgradnja fabrika, upotreba papira i saobraćaj jesu sastavni dio tog procesa. Ipak, ključ je u umjerenosti i racionalnom odnosu prema onome što imamo. Smanjenje izduvnih gasova na najmanje moguće, selektivno odlaganje otpada, recikliranje i štednja, zaštita prirodnih dobara i njegovanje istih, samo su mali koraci koje svaka individua treba usvojiti i na isti način vaspitati svoje potomke. Samo ujedinjenjem možemo riješiti probleme koji nam prijete. Na taj način stvaramo lanac sastavljen od podjednako važnih karika ujedinjenih oko istog cilja. Cilj svakog čovjeka je da spokojno i zdravo živi u okolini koja će mu u tome pomoći. Okolina sarađuje sa čovjekom i pruža mu dovoljno da bude srećan, ali on ne sarađuje sa njom i uzima mnogo više od onoga što mu zapravo treba. Ravnoteža je narušena, čovjek nije zadovoljan, a priroda je uništena.

Živimo u svijetu izmijenjenih vrijednosti. Materijalno je postalo veoma važno, dok se ono duhovno i istinsko potiskuje. O prirodi brinemo tek onda kada posiječemo hektar šume, o rijeci razmišljamo onda kada njene obale postanu zaprljane, a o svojoj sreći i sebi uvijek mislimo. Ubijeđeni smo u to da možemo kontrolisati svijet, da sve činimo za svoju, ali i za dobrobit naših potomaka. Ipak, nije tako. Drvo koje posadimo biće vrijednost iznad svih ostalih vrijednosti i ljudi će tada shvatiti koliko nam je priroda važna.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 32 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments