Blago bosanskog jezika

3 maj
Amina Hubjer

Na samom središtu Baščaršije, kod Sebilja, baš tu gdje golubovi
nesebično izvode svoj ples i učine da se osjećam ponovo rođeno,
stajala je djevojka plave duge kose, zelenih sjajnih očiju, sitne
građe. Iako izuzetno niska, imala je stav visočije osobe i
znatiželjan pogled koji je upijao sve ono što pred sobom vidi. Nisam
mogla da ne primijetim knjigu koju je držala u desnoj ruci. “Sunce nad
Drinom”, moju omiljenu knjigu i našeg pisca Isaka koji dolazi iz
varošice u istočnoj Bosni gdje teče ta plahovita rijeka Drina, baš
odakle i ja dolazim. Rozi šešir koji se savršeno uklapao uz roze
odijelo, crte lica koje su je činile sasvim neobičnom, sasvim svojom,
učinile su da pomislim da je ona strankinja. Knjigu koju je držala kao
privjesak ponukala me da je pozdravim i bar na minut zaronimo u čarobni
svijet. “Zdravo” – promrljala je nesigurno, tiho i nečujno. Tad sam
odveć bila sigurna da nije Bosanka. “Moje ime je Stefani. Dolazim iz
Italije. Ovdje sam jer želim da naučim bosanski jezik i ponesem sa
sobom dio vaše kulture. Bila bih jako sretna kada bi mi ti ispričala
priču o svome jeziku.” – rekla je. A ja, sa osmijehom malog djeteta,
pohrlila sam da joj ispričam našu priču: “Bosna da prostiš, jedna
zemlja imade.” – zapisao je jednom Mehmedalija Mak Dizdar. Njome hode
hrabri, veseli, i brižni ljudi. Dobri Bosanci, kako ja to često volim
reći. A govore još toplijim jezikom. Bosanskim jezikom. To je nešto
što mi je dato rođenjem. To je amanet koji su mi djedovi ostavili. To
je moj identitet. To sam ja. A zapisi pisaca ostavljeni su nam da nikada
ne zaboravimo rijeku na kojoj smo odrasli kao što je pisao Isak
Samokovlija baš o rijeci na kojoj i ja odrastam: “Drina je za mene
jedan od najdubljih doživljaja. Zanosila me je kao neko živo,
božanstveno biće.” Zatim svjedočenje Nure Bazdulj-Hubijar o nesretnim
vremenima Bosne i snazi običnog malog čovjeka:
“Ti si meni babo uvijek govorio priče u kojima dobro pobjeđuje zlo,
ljubav pobjeđuje mržnju, milosrđe grubost, pamet ludilo. Krivo si me
učio, babo. Da si me učio drukčije, možda bih ogrubjela. Možda bih
sve lakše podnosila.” A čovjek, zaluđen, proda i čast i obraz, zar
ne? “Dođu, tako, vremena kada pamet zašuti, budala progovori, a
fukara se obogati.” – pisao je Ivo Andrić. Ne smijemo zaboraviti. Da
zaista su riječi moćne i raskošne. Moćne toliko da nam odagnaju
tugu, bol i tamu, probude u nama svjetlost, ljubav i nadu, a raskošne
toliko da nas odvedu u neki drugi svijet, pokažu put realnosti i
istine. I ostaju zapisane. Kao blago. Blago bosanskoga jezika. Ja, koja
govorim jezikom svoga djeda, dužna sam da ih čuvam kao hamajliju.
Zapravo, one su hamajlija koja mene čuva. Zato, baš kao i ti, nosim sa
sobom knjigu kao privjesak. Jer ona je naše blago.” Udahnula sam,
golubovi su se ponovno vinuli u visine, a ja sam ispila posljednji
gutljaj kahve, dok me je Stefani pomno posmatrala. Uputila je osmijeh
zahvalnosti. Laganim koracima sam krenula prema Miljackoj, dok se miris
kahve i somuna širio Baščaršijom, čula se graja djece. “Ovdje su
djedovi mi stari, sjeme posadili. Amanet najljepši mi dali, da ovdje
ostarim u Bosni…” – polahko su blijedili stihovi pjesme kako sam
odmicala.
Treperili su stihovi pjesme i uplitali su u zrake sunca nad Sarajevom
dok sam odmicala, noseći u sebi ovaj susret kao još jedan subinski
zapis o Bosni i njenom jeziku…

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 96 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments