Bio sam tramvaj

22 nov
Iman Korić

Otac me prvi put izbacio iz kuće kada sam imao petnaest. Vratio sam se mnogo
kasnije nego što sam trebao. Zaudarao sam na alkohol iako sam tu noć nisam uopće
pio. Kada sam ušao u kuću, zatekao sam majku kako sjedi skrštenih ruku i
izgubljenog pogleda. Tada sam shvatio kako su lijepe tapete u našem hodniku i
zašto majka insistira na tome da se luster čisti svake nedjelje. Jedna sijalica nije
radila, druge dvije su žmirkale pod slojem prašine. Ustajali zrak tog malog prostora u
našem inače prostranom stanu, odjednom mi se činio toliko težak da se zadržavao u
mojim plućima duže nego što bi trebao. Očev pogled bio je oštar, trudio se biti ljut jer
nije htio da vidim koliko je zapravo povrijeđen, koliko ga boli moja nesreća i koliko je
svjestan moje ravnodušnosti prema životu. Samo je brzim pokretom, skrećući pogled
u stranu kao da ga nisam dostojan, otvorio vrata stana i nepomično ostao tu dok
nisam prekoračio prag. Nisam se mogao osvrnuti jer nisam se htio suočiti sa izrazom
na majčinom licu u trenutku kada je shvatila da tu noć neću provesti pod njenim
krovom.
Otišao sam kod prijatelja na Alipašino polje. Bila su tri sata ujutro. Tramvaj za
Nedžariće bio je prazan. Bio ja u tramvaju, i tu noć bio je i tramvaj u meni. Bio je to
onaj prijeratni, žuti sklop metala koji je po šinama išao najgore a na razglednicama
izgledao najljepše. Ljuljao se i posustajao, a vozač je na tom dijelu puta između
Otoke i nedžarićke okretaljke nastavljao da ga gura, ne obazirući se na to kako ovaj
ječi i škripi kroz tminu noći.
Bio sam tramvaj. Shvatio sam tu noć da je majkama ponekad lakše nego očevima.
Majka nikada ne bi smogla snage da u jedan pogled skupi više razočarenja nego
bola. Nikada me ne bi istjerala sa svoga krila i preuzela na sebe odgovornost za
mene u toj noći. Majci je lakše, jer majka već predodređeno osjeća, voli, brine, boli –
po svome instinktu. A otac zavoli. I oca boli to što zna da isto ono što majka
bezuslovno pruža, jednako bezuslovno dobiva zauzvrat, mimo bilo kakve zasluge.
Oca boli jer zna da čini ono što je ispravno i za što majka nikada ne bi smogla snage,
i boli ga jer zna da će za to i pred Bogom i preda mnom jednoga dana sam
odgovarati. Poslije te noći više nisam gledao isto na oca. Nikada ga nisam volio više
nego tada.
Tramvaj staje na Alipašinom. Osjećam se kao da nikada nisam bio dalje od kuće.
Petica ide jednu stanicu dalje, okreće se i nastavlja svoj put ispočetka. Te noći bio
sam tramvaj. I morao sam doći do samoga dna, do posljednje stanice, kako bih se
mogao vratiti na prvu i krenuti ispočetka.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 120 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments