Svjetlucali su u mraku poput užarenih snova ljetne večeri, ti bijeli kristali na njenom vratu. Mamili su poglede prolaznika više nego pianista na sred sale. Tuga se vijugala u njenom dahu. Koračala je oprezno, kao da je znala, kao da je u glavi imala scenario, kao da je već proživjela ovu noć. Grebala je štiklama parket njišući se u ritmu bluesa. Bila je najljepša dama kojoj su večeras kristali dali tu moć. Ogledala se u njima kao da su samo za nju stvarani. Smijala se kao da je sretna i kao da je sve uredu. Znala je i ona, kao i svi oni u prostoriji da je kristal pripijen uz njeno tijelo samo na izgled bio svjetlucav. Znali su svi i ćutali. Znala je i ona šta je i koliko je dala da bar na noć bude dama kristala. Obrisala je krišom krvavu mrlju sa njene usnice i bacila se u ples opijena slavom, pogledom zavidnih ljudi, grižnjom savjesti i tajnom za koju je znala da je sa sobom u grob mora ponijeti. Ti prokleti bijeli kristali, da su bar zaista bili njeni, možda bi.. možda bi…
—Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —
