“Ne hodaj ispred mene,možda neću slijediti.Ne hodaj iza mene,možda neću voditi.Hodaj pokraj mene i samo budi moj prijatelj” rekao je jednom Albert Camus..
Od prvih koraka do zadnjih uzdaha imamo potrebu za nekim.Imamo potrebu imati nekog i biti uz nekog.Osjećamo neku bliskost sa drugim ljudima.Gajimo želje da upoznamo nekog sličnog nama.Želimo biti prijatelji…Prva prijateljstva obično kreću od prve posuđene igračke,ili kockice čokolade.Najljepša prijateljstva kreću u školskoj klupi.Dva naivna i čista srca istih želja i snova,počinju se upoznavati..Volite istu hranu,skupljate sličice za najdraži crtani film..Imate osjećaj kao da ćete zauvijek biti zajedno.A kad odrastete,kad vas život oprži,postajete drugačiji.Najbolja prijateljstva su ona kad imaš nekome reći šta ti je na srcu.Ne upoznajete više ljude,upoznajete duše.Ne tražite više nekog ko gleda isti crtani film kao vi,tražite nekog da vas razumije.Moje najbolje prijateljstvo je krenulo prvog dana srednje škole.Taj dan sam prvi put vidjela Enisu.Nikad prije je nisam vidjela,ali sam osjećala kao da se znamo godinama.Dijelile smo isto uzbuđenje,tremu i isti strah.Sjedile smo jedna pored druge,od prvog dana do zadnjeg školskog zvona.I jedna i druga smo iste mislile,govorile smo iste stvari i isto voljele.Bile smo jako stidne.Mislila sam da će moja srednja škola biti jedna velika patnja.Ali Enisa je bila ta koja je moj svaki školski dan činila veselijim.Dani su prolazili,profesori dolazili i odlazili,zvona su zvonila,a nas dvije smo postajale porodica.Zajedno smo doživjele i najsmješnije trenutke i najveće strahove.Izgubile smo se u gradu,ali smo ipak ostale nasmijane kao da znamo svaku ulicu.Gledale smo turske filmove i serije,i sanjala kako jednog dana zajedno šetamo po Bosforu i ispijamo turski čaj.Sanjala smo da ćemo imati ljubav kao iz serija,iako smo znale da je to samo u serijama moguće.Kupile smo iste majice i glumile face u školi.Enisa je postala dio moje porodice.Smatrala sam je sestrom,jedino ona je mogla utješiti kao prava sestra.Ti trenutci su bili moj najljepši dio života…Danas Enisa i ja ponovo proživljavamo isto..Naša djeca su postala najbolji prijatelji u istoj onoj klupi u kojoj smo mi započele našu priču.Mi smo mame koje zajedno odlaze na roditeljski sastanak i ispijaju jutarnju kahvu…
—Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —
