Aktivnim učešćem do jednakosti i prava

18 mar
Adi Zahirović

Kao relativno mlad aktivista, pisaću o projektu/aktivnosti koji je mene i moju neposrednu okolinu, to jeste vršnjake pokrenuo na akciju i uključenje u vode aktivizma.

Oduvijek sam osjećao potrebu za trošenjem viška energije, ali nikada nisam uspio pronaći adekvatan način za upražnjavanje iste. Pokušavao sam sa sportom, tjelovježbom ali uvijek je jedan višak iste bio u meni, tragao za kvalitetnim utroškom.

Krenuo sam u prvi razred srednje škole, prethodno mi je glava bila puna o obaveznom uključenju u vannastavne aktivnksti kao i u nevladine organizacije. Naravno kao srednjoškolac prvi ulaz mi je bila Asocijacija srednjoškolaca u BiH (ASuBiH). Nakon toga moj život je dobio novu nijansu.

Po uključenju u ASuBiH (16.11.2018.) sutra dan se obilježavao Međunarodni Dan Srednjoškolaca sa porukom:” Vi nas dijelite u obrazovanju, a van granica nas ne dijele“. Naslov problema, podjela u obrazovnim institucijama, nepoštivanje osnovnih ljudskih prava, a pogotovo prava djece. Bilo je za očekivati veliki odziv i srednjoškolaca i građana, no nije baš bilo tako bajno. Bilo nas je do dvadeset, okupili smo se i mirnom šetnjom prošli kroz grad. Noslili smo razne transparente, koji su pozivali na gašenje dviju škola, aktivizam, borbu protiv segregacije, reformu u obrazovanju, ali prvenstveno pravo na život, na živote svih nas. Tu smo bili za studente kojima je život oduzet u kobnom vremenu, željeli smo da se naš glas čuje, ali da se ni njihov ne ugasi.

Prošli smo sa transparentima kroz grad, sjećam se na mome je pisalo “Iako je subota srednjoškolci se bore za svoja prava”. Nas dvadeset dođoše. Zatim smo uradili par anketa sa građanima gdje su izrazili svoje mišljenje o segregaciji. Našu šetnju je trebala pratiti policija i lokalni novinari, ali nisu bili tu. Osjećao sam se iznevjereno, svi smo. Bili smo iznevjereni od onih koji bi nas trebali štititi, odašiljati naš glas, nikoga nije bilo. Ljudi su nas gledali s čuđenjem, pomislio sam i zapitao se :”Čemu svrha u ovome, čemu sve kada smo sami, napušteni.”

Tada zaista nisam shvaćao, ali kasnije, shvatih da nas dvadeset misli da smo usamljeni, izdani, mislili da smo sami i da ne možemo ništa. Ali tu u isto to vrijeme je bilo još toliko srednjoškolaca i u ostalim gradovima, i svugdje po svijetu. I zar smo sami? Zar nas nekoliko miliona treba misliti da smo sami, da nemamo nikoga, da smo napušteni? Zaista ne, baš suprotno. Naša snaga je neizmjerljiva, neprevaziđena. U tom momentu svi smo bili protiv podjela, protiv negativnih političkih uticaja. Zapravo svi smo željeli jedno, biti srednjoškolci sa jednakim pravima, ustali smo i podržali aktivizam svih nas, ulili snagu srednjoškolcima u Jajcu da zaustave izgradnju dvije škole pod jednim krovom, a tu smo, još uvijek, da se borimo za ukidanje postojećih 56 takvih škola. Tu smo da budemo protiv izgradnje novih. I najvažnije tu smo jedni za druge. Iako je nas dvadesetak, uspjeli smo vremenom izanimirati ostatak zajednice, godinu poslije bilo je 300 učesnika. Uspjeli smo biti izanimirani i biti animatori, što je jedno veliko postignuće za današnjicu.

Iako još uvijek nisam profesionalni aktivista, znam, da je samoća samo u mislima, tu u glavi milionima sličnih nama. To je shvatila i moja zajednica, zahvaljujući Međunarodnom danu srednjoškolaca mi imamo pravo na svoj glas, borimo se i uspijevamo povećavati broj aktivista. Borimo se za svoja prava znanjem, jer je samo to validan način za odbranu. Uspjeli smo, naši ciljevi nisu bili veliki, ali nakon toga dana, počeli su sa implementacijom. Škole iz lokalne zajednice su počele uvoditi elektronske dnevnike, Mješovita škola je poboljšala praksu srednjoškolcima, tačnije 50 srednjoškolaca je dobilo praksu prema nastavnom planu i programu, dvije srodne organizacije su sarađivale nakon godine hladnih odnosa, ASuBIH i MreSVUBiH. Dobili smo sastanak sa lokalnim vlastima, kazali smo im šta želimo, te smo pokrenuli par projekata. Povećali smo saradnju sa privrednicima, i školama unutar zajednice, dobili nove članove u organizaciji. Zaista trebalo je vremena, ali iskorak, probijanje leda je bio Međunarodni dan srednjoškolaca, koji je zvanično obilježen u našoj zajednici, koji je prethodio našoj motivaciji, želji za boljom budućnošću, za bolje sutra.

I tko zna što ćemo još postići, nikada nismo sami, mnogo je takvih koji misle da su sami, da nema svrhe, ali znajte da se još mnogo nas zapita :”Zašto ako smo sami, čemu trud?”. A najveće borbe se pokrenu upravo od takvih pojedinaca, čija ideja spaja usamljene.

Sami smo dok šutimo, kada progovorimo, samoća je daleko od nas. Možda na početku budemo prozvani budalama, ali na kraju će se svi zahvaljivati svi će htjeti prisvojiti Vaša postignuća, početak je uvijek bio najteži. Samo znajte da ljudi samo čekaju Vas, Vašu akciju, jer mnogo nas je nezadovoljnih. Potrebna je samo jedna iskra za upali vatru, koja mijenja sve.

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 15 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments