Fantazija

14 mar
Dženeta Duraković

Kao ruža, na polici najvišoj,
spavam u neprobojnom celofanu,
tu, u tvojoj lijevoj hemisferi,
i nemam ama baš nijednu manu.

Da te barem mogu uporediti sa djetetom
koje prstima zidove pritiska,
temperama stvara nove svjetove,
I bjelinu dnevnog boravka istiska.

Ti očima si naslikao svoju fantaziju,
trepavicama zamijenio kistove.
Prekrivši sve crteže-
oskrnjavio si moje listove.

Ja sam tek koji pixel
i mašta ti je oko mog struka
nisam tvoje utočište
ja sam samo još jedna luka.

Tvoji prsti hrle ka meni,
ali ne dodiruju moju stvarnost.
I kao što smo slučajno se sreli,
rastanak će biti puka slučajnost.

Tu si dok sebe vidiš,
ovaj izgužvani minder smrdi na samoću.
Bludnicima umiru želje danju,
a oči otvaraju noću.

Kada se kao iznenadiš,
i vidiš da nisam pastel i akril sav,
pokupi sav pribor i ostavi mrlju-
kao na šoferšajbi razlijepljen mrav.

 

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 47 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments