Sunce nad Drinom

28 dec
Amina Hubjer

Jutro je. Budim se uz boje jeseni. Volim to jutro, to ponovno rađanje, nova prilika da ostvariš svoje snove. Izlazim iz stana u obližnju aščinicu, dok sa strane osluškujem glasove tih ljudi koji su okusili život, te stare ljude. Uvijek bih se upitala sa njima, a od njih bi dobila još srdačniji odgovor. „Koliko je umilna ta nana sa bijelim šalčetom na glavi. Iz nje izbija dobrota. Prava bosanska nana!“ pomislila bih u sebi. Tek izašlo sunce obasjava lica tmurna, doista ta čudna Božija energija, ne samo da grije ljudska tijela, budi u ljudima svjetlost, sreću i nadu a odagna tugu, bol i tamu. Dok je u pozadini svirala pjesma Dina Merlina u aščinici u kojoj sam sjedila, čula bi se galama na ulici: „Sretan 25. novembar.“, vikali bi ljudi i djeca. Zatim uđe jedan stariji gospodin u aščinicu i reče. „Dok ima nas, biće i naše Bosne.“ Pogledala sam kroz prozor, i rečenica tog nasmijanog gospodina me ponukala da zaplovim u svijet razmišljanja o amanetu koji su mi djedovi ostavili. Prkosna, istrajna, hrabra, zelenolika, najljepša, a naša. To je ljudi naša Bosna! „Djevojčice moja, sretna sam što hodiš ovim tlom. Pogledaj samo našu Bosnu koliko je divna. Drina, Neretva, Sava, Sana, Una, sve su one autori svojih priča, mila moja. Samo one znaju koliko osmijeha i ljubavi se zbilo. A tek kada te odvedem u Hercegovinu, na obale rijeke Neretve gdje se nalazi Stari most, spoznaćeš istinsku ljepotu Božijeg davanja.“ Zatečena tom ljepotom prirode, smirenošću koju mi pruža, svjetlošću i toplotom kojom me obasjava, ljepoti kojoj se divim, već kao djevojčica shvatila sam značenje riječi moje majke. Ti predivni prizori i riječi moje majke iz ranog djetinjstva odzvanjale su mi u glavi. Na trenutak su mi misli bile ometene zbog mirisa bosanske kahve koji se širio aščinicom. No, nije mi dugo trebalo, da se opet vratim u svoj svijet. „Ali nije kćeri ona uvijek bila sretna. Htjeli su da joj uzmu dušu, ali ona je hrabra i istrajna. Takva ćeš i ti da budeš,“ govorila bi moja majka. Kada bih prolazila Sarajevom, Zenicom, Travnikom, Jajcem, osjetila bih da gradovi nose srce i dušu, da toliko toga nam govore ako ih dovoljno posmatramo. A tek moje Goražde? Pa kroz njega teče kraljica svih rijeka, Drina, iznad koje se nalazi most Alije Izetbegovića, gdje ljudi koračaju i svako od njih nosi različitu sudbinu. Tu se nalazi i džamija Kajserija gdje vjernici svoje srce predaju Allahu. I najednom vratih se u stvarnost. Svečanosti u zraku nije nedostajalo. Nasmijana lica ljudi, koji se vozaju automobilima po gradu, dok se zastava vijori na zadnjem sjedištu, a djeca, ta mala nevina bića glasno viču: „Živjela nam Bosna.“ Potapša me po ramenu, starica kose sijede: “Izvoli kćeri. Spremno ti je jelo. Sretan ti 25. novembar“. „Bosna si bila. Bosna ćeš biti. Bosna bosanska sva.“ 🇧🇦

— Svi stavovi i mišljenja izraženi u tekstu su isključivo autorova i ne odražavaju uredničku politiku platforme Hoću.ba. —

(Visited 75 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Comments