Netko tko nije sliičan nikome drugom

1 jul
Forough Farrokhzad

Sanjala sam da netko dolazi,
Sanjala crvenu zvijezdu;
I sada
moji očni kapci podrhtavaju,
Što je znak dobrog proricanja;
Govorim istinu;
Neka Bog dadne da oslijepim
ako lažem.
Kad ne spavam
Ja sanjam crvenu zvijezdu;
Netko će doći,
Netko će doći,
Netko posve drugačiji,
Netko bolji od svih ostalih;
Netko tko nije sličan nikome drugom;
ni poput oca, ni poput Jahje*,
ni poput majke;
On je baš onakav kakvim ga zamišljamo;
Znatno je viši od drveća
u perivoju Gospodara Masona,
I lice mu je blistavije od
lica Skrivenog Imama**,
I još ljepše od lica
Sađed Dževadova brata,
Koji je postao policajac u plavoj odori
I koji se ne boji nikoga,
Čak ni samog Sađeda Dževada
koji je naš stanodavac
i naše sve sobe
njemu pripadaju.

Netko će doći
Netko čije ime
Njegova majka izgovara
na početku
i na kraju svoje molitve,
A tu je Sudac Nad Svim Sucima,
Onaj koji ispunjava Sve Želje;
Koji je kadar pročitati
zavezanih očiju
Sve teške riječi
iz knjige Čitateljsko stablo;
I on je također kadar oduzeti jednu tisuću
Od dvadeset milijuna
A da se neće pojaviti nikakav manjak;
I on je kadar kupovati na kredit
što god želi
u Sađed Dževadovoj trgovini;
I on je kadar promijeniti nešto
Na neonskom znaku “Allah”
Na kupoli Meftahijan džamije
kako bi sve ponovo zasjalo
U zelenoj boji poput zore.

Ah…
Kako je svjetlo krasno;
Kako je svjetlo krasno;
I kako silno želim da Džahija dobije ručna kolica
I plašt sa svjetiljkom;
I kako silno želim
Da uzmognem sjesti u njegova ručna kolica
među dinje
i lubenice,
I kružiti i kružiti po Mohamadijanovom trgu;

Ah…
Kako je krasno otići
i kružiti i kružiti po trgu
u ručnim kolicima;
Kako je krasno spavati na krovu;
Kako je krasno šetati po javnom perivoju;
Kako je krasan okus Pepsi-Cole;
Kako je krasno otići u Kino “Fardin”;
I kako ja volim sve dobre stvari,
I kako bih voljela povući za kosu
Sađed Dževadovu kćer.

Zašto bih ja trebala biti tako malena
da bih se mogla izgubiti
na ulici!
Zašto se moj otac, koji nije malen,
Pa ipak se izgubi na svom putu,
Ne činim ništa
da bih uvjerila onog
kojega sam vidjela u snu,
Da ubrza datum svog dolaska;
I zašto ljudi koji žive
oko klaonice
Ne učine nešto?
Oni ljudi čije je tlo u vrtovima
krvavo,
Isto tako je i s vodom u njihovim ribnjacima,
Isto tako i s potplatima na njihovim cipelama;
Zašto ne učine nešto?
Kako se ulijenilo zimsko sunce!
Skoknula sam stubama do krova,
I oprala sva prozorska stakla.

Netko će doći,
Netko će doći,
Netko tko je s nama u svom srcu,
u svom dahu i glasu.
Netko čiji dolazak ne može biti uhićen,
stavljen u lisice i odveden u zatvor;
Netko tko će doći
po kiši,
po žuboru kiše,
po šapatu petunije.
Netko tko će doći
s neba ponad trga Tupkaneh
u noći velikog vatrometa,
I on će tada raširiti stolnjak
I podijeliti kruh,
Podijelit će Pepsi,
Podijelit će javne perivoje,
Podijelit će krvarenja zbog kašlja,
Podijelit će školski dan upisa,
Podijelit će bolničke doznake,
Podijelit će stabla Sađed Dževadove
kćeri,
Podijelit će svu odbačenu robu,
I dat će nam svima naše dionice
od svega i svačega.

Sanjala sam…

(Visited 7 times, 1 visits today)
Podijelite članak:
Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on google
Google

Comments